ZABRANJENI ČLANAK O KOJEM SE TOLIKO PRIČA Ovo su o htjeli sakrit o filmu koji je otvorio SFF

Upravni odbor Udruženja “BH novinari” i Linija za pomoć novinarima uputili su javni protest Uredničkom kolegiju BHRT zbog cenzurisanja kritičkog osvrta novinara Mirze Skenderagića na film “Koncentriši se, baba ” reditelja Pjera Žalice, kojim je otvoren ovogodišnji Sarajevo film festival (SFF).

– U okviru redovne sedmične rubrike na portalu BHRT “Nedjeljna kritika”, objavljen je autorski osvrt Mirze Skenderagića o navedenom filmu, a koji je skinut vrlo brzo nakon objavljivanja. Iz BHRT-a su saopćili da je komentar skinut zbog “nepoštivanja sistema rada”, kao i zbog odgovornosti ovog javnog servisa prema “pretplatnicima i poslovnim partnerima”, navedeno je.

Upravni odbor “BH novinara” i Linija za pomoć novinarima smatraju nedopustivim cenzurisanje legitimne filmske kritike i nasilno uskraćivanje prava gledateljima BHRT da čuju različite stavove o filmu Pjera Žalice, njegovim vrijednostima i umjetničkom dometu.

– Postupak odgovornih u BHRT-u nije ništa drugo do kršenje vlastitih uredničkih principa i osnovnih vrijednosti javnog servisa, koji su utemeljeni na slobodi izražavanja i slobodi kritike, te pluralizmu ideja i stavova,  kao osnovnim pretpostavkama  političke debate o pitanjima od javnog značaja.

Od cenzurisanja filmske kritike, još je skandaloznije objašnjenje BHRT u kojem direktno priznaju kako uredničke odluke prilagođavaju partikularnim potrebama i zahtjevima poslovnih partnera i pretplatnika. Ovakav pristup je protivan kodeksu novinarke etike i profesionalnim standardima – oni izričito zabranjuju političke manipulacije i uticaje bilo koje vrste, a posebno medijski klijentelizam.

Zbog toga UO BH novinara naglašava kako je neprihvatljivo da se autorski sadržaji na BHRT-u, kao javnom servisu, kreiraju (ili cenzurišu) u skladu sa potrebama klijenata ili pojedinačnim zahtjevima utjecajnih osoba, i da pri tome ignorišu temeljne principe slobode izražavanja i javnog informisanja.

Upravni odbor “BH novinara” poziva Regulatornu agenciju za komunikacije, nadležnu za poštivanje novinarske etike u javnim servisima, te Parlamentarnu skupštinu BiH, kao osnivača, da se “najozbiljnije suprotstave kršenju javnog interesa i zavodjenju cenzure u BHRT-u , što je, na kraju,  u suprotnosti i sa važećim Zakonom o Javnom servisu BiH”.

“Uznemiruje saznanje da oni što od nas `sakrivaju` filmske kritike, posve sigurno sakrivaju ili lažiraju i druge, vjerovatno važnije informacije. Ovo društvo možda i nije bolesno, ali je svakako nepopravljivi hipohondar. U strahu je od dijagnoza, a prihvatljivom kritikom smatra samo onu koja liči na spomen-ploču; okamenjenu pohvalu koja ne ostavlja prostor za sumnju i razmišljanje”, smatra Almir Imširević.

Ispod pročitajte “zabranjeni tekst”:

Koncentriši se, baba 1

Televizijski film bez ideje i autorstva

Dvadeset i šesto izdanje Sarajevo Film Festivala, započelo je ostvarenjem Pjera Žalica, Koncentriši se, baba, dramedijom kojom se ovaj reditelj vraća dugometražnom igranom filmu nakon šesnaest godina pauze. Ipak, zbog mnoštva nedostataka, kreativne i produkcijske prirode, ovaj naslov nije u rangu prethodnih Žalicinih ostvarenja, i zapravo će staviti veliki znak pitanja na postojanje njegovog rediteljskog autorstva, koje je donekle uspio uspostaviti u naslovima Gori vatra (2003) i Kod amidže Idriza (2004). Iako je u produkciju filma bio uključen i direktor Sarajevo Film Festivala, Mirsad Purivatra, zbog čega film Koncentriši se, baba, možda i nije mogao biti uvršten u Takmičarski program, on to svakako nije niti zaslužio, jer, zaista, ne samo da ne slijedi sve brže tokove evropskog i svjetskog filma, nego se otvoreno zadovoljava “lokalnim” te čak i prisvaja pravila i zakonitosti neartističke televizijske forme.

Dakle, u odnosu na naslov Gori vatra u kojem Pjer Žalica kao svoju centralnu autorsku odrednicu, prezentuje pojmove samobalkanizacije, autostereotipizacije kako bi potvrdio sliku koju Zapad ima “o nama”, ali i istu osvijestio i (samo)ironizirao, te radikalni i politički nekorektni humor koji upotpunjuje jarkim bojama i narodnjački melodičnom muzičkom podlogom, ili za razliku od ostvarenja Kod amidže Idriza u kojem ovaj reditelj stilski ide korak dalje te filmski prostor identifikacije bosanskog čovjeka uspostavlja formom (sporim ritmom,  pastelnim ambijentom, narodnom nošnjom, autohtonim scenografskim detaljima), u filmu Koncentriši se, baba, on ostaje na površini historijsko-društveno-političkog oživljavanja jedne države i jedne “babe” pred samu smrt.

Narativ ovoga filma, Žalica započinje u Sarajevu, u aprilu 1992. godine, na samrtničkoj postelji stare majke koju igra 90-godišnja Mira Banjac i pred sami rat u Bosni i Hercegovini. Dok, s jedne strane, sve izvjesnija smrt starice prisilno okuplja porodicu rasutu po Balkanu, s druge, konačna smrt Jugoslavije i početak oružanih sukoba, porodično okupljanje usporava i komplikuje. Ipak, nakon što porodični doktor (Izudin Bajrović) kaže “daBogda”, najavljena smrt majke, ovu neobičnu balkansku porodicu, ipak okuplja u Sarajevu: tri sestre, Kiku (Jasna Žalica) udatu sa Bosanca Muhameda (Emir Hadžihafizbegović), Hrvaticu Mašu (Alma Prica) koja je sa svojom kćerkom Jucom (Jadranka Đokić) već stigla iz Zagreba, Suzanu (Dženita Imamović) udatu za Crnogorca Baneta (Branimir Popović) te brata Dadu (Admir Glamočak) koji dolazi zajedno sa svojom suprugom Sekom (Vedrana Božinović), dok drugi brat Braco nikada neće uspjeti stići iz Italije. Iako je, otpočetka jasno da odnosi u porodici ne funkcionišu najbolje te da osim prostornih postoji i duhovna udaljenost među njima, zaplet donosi scena u kojoj baba u bunilu, svoju unuku Jucu zamijeni sa kćerkom Suzanom, i kaže joj da spali papire u podrumu, “ispod brke”. Kako će se u uskoro saznati, brko je bista njihovog oca, priznatog umjetnika i bivšeg političkog zatvorenika, dok su papiri koje treba zapaliti, testament.

Koncentriši se, baba 1

Pjer Žalica

Ipak, iako bi od ovoga trenutka narativ filma trebao barem dobiti drugačije ozračje, ono svojstveno psihološkom trileru, postati, dakle, znatno brži, napetiji, neizvjesniji, uprkos tome što je riječ o komediji, scenarist i reditelj, nastavlja njegov krajnje nedinamični razvoj, što popunjava besmislenim razgovorima «o jajnicima», Muhamedovom «čuđenju», «komičnim» scenama bez razloga, kao što je npr. ona u kojoj Muhamed, Maša i Kika nisu u stanju ispravno izdiktirati telefonski broj centrali. Probleme sa ritmom razvoja narativa, ovaj film pokazuje od samog početka, što je primjetno i u montaži scena, koja u jednom linearnom toku, iste glumce «prebacuje» iz prostora u prostor, što je pogubno za filmove koji barem prividno pokušavaju zadržati jedinstvo mjesta i vremena. Tako npr. nakon telefonskog razgovora u hodniku, Muhameda, Mašu i Kiku, reditelj prebacuje u dnevni boravak, gdje Kika, nakon Muhamedovog: «Prekide mi vezu», odgovori, kako on ženu iz centrale «zove deveti put», što svakako ukazuje na određeni protok vremena, iako se ovakvim spajanjem scena stiče dojam da su oni upravo završili prvi telefonski razgovor. Ipak, jasno je da se ovdje ne radi o propustima u montaži, trenutno najkreativnijeg bosanskohercegovačkog montažera Redžinalda Šimeka, već je jednostavno riječ o scenarističkim «rupama» koje do izražaja posebno dolaze u filmovima koji su ograničeni jednim prostorom i jednim sižejnim ciljem, te u kojima kronotop (odnos vremena i prostora) uvjetuje odvijanje radnje, a ne obratno.

Nadalje, kako je kretanje likova uvjetovano jednim prostorom, u ovakvim filmovima, dijalog postaje osnovnim dinamičkim sredstvom te kao takav, on vapi za prostornom i fizičkom nepromijenjenošću, odnosno dugim scenama u kojima bi se oslikavala društvena, politička, kulturološka, filozofska slika društva i vremena u kojima oni žive. Ipak, Žalica u svome filmu koristi kratke kadrove i scene u kojima ne ostavlja mnogo prostora niti za razvoj života jedne porodice kao mikrokosmosa, niti za sam prikaz likova i izgradnju njihovih međusobnih odnosa. Također, ono što jeste promjena u načinu snimanja Žalicinih filmova, jeste drhtajuća kamera koja se po pravilu koristi u društveno-angažovanim ili psihološki kranje intimnim filmovima, recimo savremene rumunske kinematografije, a koja bi trebala dati još veći privid dokumentarnosti i realnosti događanja. Međutim, u ovakvom ostvarenju, ovaj način snimanja je suvišan, s obzirom da su kretnje likova svedene na minimum, da oni ni od čega ne bježe unutar svojih psiholoških odaja, da se njihovo tjelesno, a i duhovno umiranje ne razvija na svojevrsnom putovanju gradom, kao u ostvarenju Smrti gospodina Lazarescua (2005). Jer to je rumunski film i to je «stvarnost». Žalicin humor to nije.

Koncentriši se, baba 1

Dok likovi, s jedne strane gotovo ostaju na razini «tipa» te se svode na «sociopsihološke obrasce jedne pojednostavljene sheme lakih životnih situacija», njihove odnose Žalica gradi samo uz pomoć humora i komičkih situacija u koje ih smiješta, a iz kojih se, ponovno, o samim likovima ne saznaje ništa novo. «Šta ima u Crnu Goru?», upita Kika Suzanu tokom telefonskog razgovora. «Ne znaš jel` crnja ili gora», odgovori Suza i nastavi: «Kod vas?». «Mi se otcijepili», uzvrati Kika i obje prasnu u smijeh, a Suza zaključi: «E jesi luda.» Tek na kraju razgovora, nakon što Suzana kaže Kiki da je ponovno nazove kasnije te prekine vezu, gledatelj može naslutiti neriješene probleme u odnosu između dvije sestre, međutim, sami likovi ostanu na razini svojih šala. Tako je lik Dade uspostavljen kao lik uplašenog «dobrice», Muhamed je naivni «veseljak» Bosanac, Maša je lukava Hrvatica, Bane je lijeni mačo Crnogorac, Kika je mahalska «kraljica drame» itd, i ove njihove karakteristike se gotovo ne mijenjaju do kraja filma, što prema Patriceu Pavisu i jeste definicija za dramski «tip». Konačnu «sliku» porodice kao mikro Jugoslavije, reditelj zaokružuje uz pomoć lika dezertera, Novopazarca (Dino Sarija), koji je kreiran posredstvom jezičke i govorne stereotipizacije, što jeste u osnovi spomenute Žalicine samobalkanizacije koju on prvenstveno ostvaruje posredstvom humora, jer, čini se, da je na prostorima bivše države već dovoljno smiješan sam jezik, odnosno govor onog drugog. Jedini lik kojemu je reditelj dao određene odlike karaktera i koji se ne može «ukalupiti» u jednu tipsku sliku, jeste unuka Juca koja, u cijelom filmu izgovara samo jednu šalu, i to na račun vlastitog nosa, što opet predstavlja nedosljednost u izgradnji likova, a koja, odlučivši da želi postati časna sestra, jedina vodi individualnu, unutrašnju, borbu. Djelovanje gotovo svih ostalih likova, je u manjoj ili većoj mjeri, zasnovano samo na tzv. «kontriranju», i naravno hladnom ratu za kuću koja ostaje nakon smrti njene sadašnje vlasnice.

Iako je krajnje jasna rediteljeva metaforička, pa i simbolistička poveznica između umiranja zle majke čiju ostavštinu njene kćerke i sinovi međusobno rasparčavaju i raspada Jugoslavije koju također, komadaju, njene sinovi i kćeri, ipak, nije najjasnija njena poenta, njena filmska ideja. Da li to znači da je Jugoslavija, također, zla majka koja je među svojim, sinovima i kćerkama ostavila samo mržnju, koja je izrodila i odgojila «šljam», jer u slučaju njene smrti, neće nastati mir, kako Kika poviče na kraju, obraćajući se majci: «skoncentiši se, baba i umri više, dok se nismo svi poklali!!!», nego će započeti rat.

U konačnici, iako se u ovome naslovu, sadržajno i tematski može osjetiti utjecaj Slobodana Šijana i njegovog stilizovanog remek-djela crnog-humora i Ealing-komedije, Maratonci trče počasni krug (1982), film Koncentriši se, baba je, nažalost, stilom i tehničkim specifikacijama, mnogo bliže regionalnom savremenom humorističkom televizijskom stvaralaštvu. Jer, stiče se dojam da je Žalicino novo ostvarenje ostalo zatočeno u procjepu oskudnih produkcijskih okolnosti, neusklađenosti sadržaja i stila, te u apsolutnoj praznini na području autorske ideosfere, osnovog i početnog razloga za stvaranje jednog umjetničkog djela, što se primijeti i u samom naslovu koji ni na koji način ne upućuje na ideju filma. Dok izrazito oštri humor u ostvarenju Gori vatra u mnogome pomaže u stvaranju apsurdne političke slike stvarnosti («Treba mi Srba.»), dok se u Amidži Idrizu puls bosanske mahale skriva u tepsiji kadaifa, u dimijama, kućnim papučama, komšiluku i njegovim zakonima, u ostvarenju Koncentiši se, baba, humor je ostao na razini banalnog, te se jednom izrečene šale čak i ponavljaju («Ne znaš jel` crnja ili gora»), a reditelj, nažalost nije uspio niti u oživljavanju presudnog historijsko-političko-kulturološkog trenutka u životu Sarajeva, niti u dokumentovanju istog, obzirom da se razlika između Žalicinog Sarajeva iz 1992. godine i Sarajeva danas, teško može uočiti.

Jednako kao i Gori vatra, a i Amidža Idriz, tako i Koncentiši se, baba, završava radikalno optimistično, što je možda u ovome ostvarenju jedini preostali autorski zaštitni znak Pjera Žalice. «Ma ljudi, biće to sve u redu», kaže Muhamed, na kraju, iz offa, nakon što granata pogodi kuću za koju se porodica otima, što iz perspektive jednog Sarajlije koji vjeruje Yutel-u, i nije posebno ironično.