“U tišini od Bosne će napraviti DVIJE NOVE DRŽAVE, Vučić ima plan za RS, a Dodik…”

Strah da će sada ovim prostorom zavladati Rusija, Kina i Turska je dijelom čak i neozbiljan. Naime, Moskva je ionako ukotvljena u Srbiji i Republici Srpskoj, Bakir Izetbegović ne poduzima gotovo ništa bez konzultacija s Ankarom, a Crna Gora je već u dužničkom ropstvu prema Pekingu zbog autoceste Bar – Boljare.

Prespanski sporazum, kojim je riješeno pitanje imena Sjeverne Makedonije, ispunio je svoj temeljni cilj: Skoplje će postati članica NATO-a. Nakon toga više neće biti mogućom točkom sigurnosne destabilizacije Zapadnog Balkana. Srbija će se naći okružena članicama NATO-a i domet ruske destruktivne (neki kažu maligne) politike je limitiran. A za moguća unutarnja previranja bit će odgovorne same zemlje. Posebno je interesantna najava da će doći do “jačanja nacionalizma”. Kao da on na ovim prostorima ne cvate od kraja 1980-ih godina.

Mini Schengen nije nova zamisao

Ideja carinske unije prvi se put pojavila 2017., ali je uslijedio niz otpora u strahu da bi Srbija mogla ekonomski zagospodariti manjim članicama. A tada je još u zraku bila i ideja mogućeg proširenja. No, ako “mini-Schengen” što prije počne što otvoreniju suradnju s jedinstvenim tržištem EU, za što će biti potrebno ispunjavanje određenih uvjeta, tada više neće biti mjesta strahu od prevlasti Srbije. Konačno, sad je svima jasno da proširenja nema – ni za Srbiju i Crnu Goru koje su nešto i odmaknule u pregovorima.

Posebno je osjetljiva situacija Bosne i Hercegovine. Naime, mnogi smatraju da bi Vučić mogao ovaj mehanizam iskoristiti za jačanje utjecaja na Republiku Srpsku (RS). No, treba uzeti u obzir da je Miloradu Dodiku, lideru Srba u BiH, bitno važniji most kod Gradiške koji se gradi s Hrvatskom. Banja Luka i njezina regija su oduvijek, zbog geografskih razloga, gravitirali Zagrebu. A tu je ekonomski motor RS-a. Što Dodik želi sačuvati čuvajući tako i svoju poziciju u RS-u.

Kad je pak riječ o Hrvatima u BiH, ovo je idealna prilika da oni, unutar šire ekonomske zajednice, a uz podršku Zagreba, učvrste svoj položaj. Ako se provedu presude međunarodnih sudova o Mostaru, u slučaju Sejdić-Finci te Ustavnog suda BiH o izborima, tada bi mogli ostvariti i potrebnu političku sigurnost. Hrvatska bi pak “mini-Schengenu” trebala pristupati kao i svaka druga članica EU, bez paternalističkih pretenzija, ne prekidajući nastojanja da riješi bilateralne probleme s BiH, Srbijom i Crnom Gorom.

Zapadnom Balkanu ne preostaje drugo nego da se sam europeizira, uz pomoć EU.

Jer, realno govoreći, ni jedna od zemalja ni izdaleka ne zadovoljava kriterije za članstvo. Formiranjem zajedničke ekonomske zone prije svega će olakšati suradnju s EU koja je svima prvi trgovinski partner. A zatim će, kako bi mogli hvatiti korak s EU, morati:

ukidati demokratske deficite

jačati vladavinu prava

jačati borbu protiv korupcije

raditi na pravnoj državi

skrbiti za zaštitu ljudskih i manjinskihprava.

Ukratko, stvoriti “zapadnobalkansku ekonomsku zajednicu” kao što je šest zemalja današnje EU počelo sa Zajednicom za čelik i ugljen. Možda postati nova EFTA (Europska zona slobodne trgovine čije su članice Island, Norveška, Švicarska i Lihtenštajn) i tako postati članicom Europske ekonomske zone (EEA – sve članice EU i EFTA).

Korak koji su poduzeli Vučić, Zaev i Rama pokazuje u velikoj mjeri njihovu zrelost i svijest o političkim realnostima. Projekt, za koji nije sigurno hoće li uspjeti, tražit će puno napora i odricanja, ali će svakako moći računati na punu podršku i Bruxellesa i zemalja članica. Lideri zemalja Zapadnog Balkana izgubit će jedan dosad rado i često korišten politički alat: pozivanje na Bruxelles kao zločestu učiteljicu koja traži da se neka bolna reforma provede. Ali će zbog toga sada za uspjeh s pravom preuzimati sve zasluge.

Ukratko, “mini-Schengen” u fazi priprema izgleda kao pobjednički projekt za sve sudionike. Uz mudru politiku članica mogao bi to i postati. I zato je više nego poticajna izjava Zorana Zaeva: “EU je dobrodošla, ali ova je inicijativa usredotočena na interese zemalja u regiji i za nju je krajnje vrijeme”.

Edi Rama je dodao: “Naš je cilj biti dijelom veće europske obitelji, ali dok se oni bave svojim problemima, mi ne smijemo stajati kao taoci prošlosti ili nekih nesporazuma. Mi nismo prioritet EU. Mi moramo stvoriti prioritet za nas i to ne samo između ove tri zemlje, nego između svih šest zemalja Zapadnog Balkana”.

Hoće li sve krenuti u pozitivnom smjeru, trebali bismo vidjeti već 10. studenoga na novom sastanku na Ohridu, prenosi EurActiv.