TUŽNA PRIČA O ŽELJEZNIČKOJ NESREĆI U KOJOJ SU POGINULI NIKOLA I SANJA: U njenoj ruci još je bila…

Nikola i Sanja bili su zajedno gotovo 7 godina  imali su velikih planova. Snovi su prekinuti u jednoj sekundi na pružnom prijelazu u Donjem Zvečaju, u kojoj nisu vidjeli semaforsko crveno trepćuće svjetlo i čuli zvuk signalizacije. Nailazila je željeznička kompozicija…

Stotine tona željeza odnijele su Renault Sanjinog oca u kojem ju je vozio zaručnik Nikola, nakon stravičnog udara posred automobila.

Odrastali su u susjednim karlovačkim naseljima, Sanja Hlaić (29) u Grabriku, Nikola Predović (32) u Novom centru. Voljeli su se, voljeli su ljude i ljudi su voljeli njih. Sanja je svojim roditeljima bila jedinica, odgajali su je u skromnosti i poštenju. Studirala je na Veleučilištu Karlovac i paralelno radila.

Na početku njihove veze oboje su radili u Zagrebu, Sanja je za jednog teleoperatera, a Nikola se zaposlio kao konobar u kafiću u Arena Centru, u kojemu će kasnije biti i šef. Prije četiri godine odlučili su skupa otići još dalje. Zaplovili su zajedno na riječnom kruzeru po Dunavu, ona je radila na recepciji, a Nikola kao konobar. Vrijedni i uporni, mijenjali su kruzere i brzo napredovali. Ona je osim engleskog ubrzo svladala njemački i španjolski jezik i učila francuski pa je bila prva recepcionarka, a Nikola šef kompletnog ugostiteljstva.

Pauze između brodskih tura provodili bi u Karlovcu. Roditelji bi uvijek bili pri ruci, Nikolini koji bi ih primili na smještaj, a Sanjini koji bi im tih mjeseci dali na korištenje auto jer im se nije isplatilo imati svoj. Skupili su nešto novca i odlučili da bi bilo lijepo imati nešto svoje. Idilično vikend-naselje Osor na Mrežnici u Donjem Zvečaju na području Duge Rese. Prije četiri mjeseca tamo su kupili kuću. Uselili su se u donji dio, a gornji su uređivali. To je bilo nešto što je Sanju silno veselilo.

Priča nam o tome i plače Marijana Horvatić, Sanjina kuma i nerazdvojna prijateljica još od pelena. U nedjelju je bila na toj pruzi. Skupila je snagu kako bi Sanjinoj majci olakšala nešto što je od nje tražila procedura – obaviti prepoznavanje svoga djeteta.

Gledala je Marijana u beživotno tijelo svoje najdraže. Vidjela je tamo da je u Sanjinoj ruci još uvijek bila šminka. Misli zato da je udar za njih bio iznenadan i da nisu patili.

Doznajemo.com/Jutarnji list