POLICAJCI U ŠOKU: “Silovana” cura se poprskala po odjeći smjesom brašna i vode, tvrdila da je to…

One rješavaju ubistva, pljačke, silovanja, samoubistva, kao i druge vrste nasilja, ali za razliku od onih sa TV ekrana, one ne nose pištolje, ne hapse i ne ganjaju počinioce. One vole da kažu da su samo dio tima koji radi na otkrivanju najtežih krivičnih djela. One su forenzičarke Centra za forenzička ispitivanja i vještačenja pri Federalnoj upravi policije.

Red, rad, disciplina

U ovom centru koji se nalazi u okviru Policijske akademije zatekli smo šeficu Centra Elmiru Karahasanović, te njene pomoćnice Seniju Alispahić i Maju Martinović-Muk. Karahasanović ističe da u ovom odsjeku ima nepopunjenih mjesta te da se nada da će doći kadrovi koji su prije svega moralni i odgovorni, ali i sa određenim znanjem koje će se nadograđivati.

Elmira Karahasanović u ovom odsjeku, na poslovima vještačenja bioloških tragova, radi već 30 godina. Prije rata bila je u Odsjeku kriminalističke tehnike pri Republičkom SUP-u. Svjedok je kako se postepeno razvijala oblast vještačenja bioloških tragova, a na poziciji šefa ovog centra ona je od 2002.

“Iako nisam dugo radila u prijeratnom Odsjeku kriminalističke tehnike, iz tog perioda sjećam se reda, rada, discipline i opremljenosti koja je bila maksimalna za taj vremenski period. Poslije rata smo krenuli od nule. Nismo imali ni sjedište. Bili smo podstanari u kantonalnom CSB-u, radili u laboratoriji Zavoda za zdravstvenu zaštitu FMUP-a, te u Vojnoj bolnici i KCUS-u, a 1997. dobili smo prostor na Fakultetu kriminalističkih nauka i tu smo ostali do 2006, kad smo prešli ovdje. Sve ono što nismo imali, nadoknađivali smo kroz rad i entuzijazmom, koristeći tuđe laboratorije. Mi Bosanci smo čudna sorta, uvijek smo spremni na modifikacije tako da napravimo ono što nemamo, a što nam treba. A to je najbolji put, jer tako čovjek najbolje uči. Uvijek smo ograničeni budžetom i nedostaje nam materijalnih sredstava, ali sve ono što nemamo, nadoknađujemo na drugi način, privatnim zalaganjem da se nabavi nešto što trenutno nemamo”, kaže Karahasanović.

Za razliku od američkih filmova, u kojima se jedan slučaj riješi za 45 minuta, a vještaci su istražitelji i DNA analitičari koji istražuju, otkrivaju i hapse počinioce, stvarni posao radnika ovog centra je nešto sasvim drugo.

“Te serije nas uništavaju jer se stvara privid da je ovo lak posao, da DNA analiza traje sekundu, a analitičari sve imaju na svojim monitorima. Odmah se uradi nečiji profil na osnovu komparacije iz baze. To je daleko od stvarnosti. Ovo je rudarski posao, što zna najbolje onaj ko radi ovdje. Ne postoji ni najlakše krivično djelo gdje se uviđaj može završiti za sat. Kad izađemo na teren, kao asistencija policijskim agencijama, radimo najmanje 12 sati, a znali smo raditi neprekidno 24 sata”, pojašnjava naša sagovornica.

Na mjestu zločina često bude bezbroj tragova, koji su svima vidljivi. Međutim, ono što traže forenzičari uglavnom je u drugom planu, odnosno ono što se ne vidi.

“Kad imate pred sobom ubistvom, vidljivi tragovi uglavnom potiču od žrtve, gdje vi možete suditi o dinamici događaja. Ali, veoma mali broj tragova vodi prema izvršiocu krivičnog djela. Suština posla na uviđaju je pronaći te tragove. Da bi ste ih pronašli, vi kad radite uviđaj, morate slagati kockice mozaika. Osim uviđajnih radnji, morate praviti misaonu rekonstrukciju događaja na način da sve ono što vidite, uklapate u neku sliku kako je taj događaj mogao teći. Prema tom slijedu, idete tamo gdje bi se mogao naći neki trag. Svaki dokaz je bitan, ali u smislu individualizacije čovjeka, veoma je bitan DNA trag. Mi ga prvo moramo pronaći te se on koristi skupa sa svim drugim tragovima s lica mjesta”, ističe Karahasanović, dodajući da u njenom poslu nema individualnosti, jer svi moraju biti dio tima.

Pojašnjava da je posao forenzičara timski rad uigranih stručnjaka koji imaju zajednički cilj – izvući maksimum iz tragova koje ste pronašli u smislu materijalnih dokaza koji će se koristiti u sudskom postupku.

Bezbroj je slučajeva u kojima su učestvovali forenzičari ovog centra, a naši sagovornici podsjetili su nas na neke od njih.

Ubistvo Milana Sarića s kraja 2015, kada je ovaj starac, povratnik u selo Sarići kod Teočaka, pronađen vezan i zadavljen. Kad je završena kompletna obrada mnogih tragova s mjesta zločina, otkrivena su dva nepoznata biološka profila i sve je upućivalo na to da se radilo o tragovima ubica, jer je Milan sam živio.

“Nakon dužeg perioda, dobili smo dva nesporna uzorka, a njihovi profili su se poklopili sa onim nađenim na mjestu zločina. Radilo se o Sulejmanu Delibašiću i Slađanu Mitroviću koji su dobili po 17 godina zatvora”, kaže Karahasanović.

Trenutno je suđenje u toku za ubistvo Seada Hajdarevića, gdje je optužen Nerim Mulasalihović. Forenzičari iz ovog centra bili su na uviđaju koji je trajao cijeli dan. Naši sagovornici kažu da su pronašli mnogo tragova, ali jedan jedini trag epitela koji su dali DNA profil optuženog.

Zaim Rizvić osuđen je na osam godina i tri mjeseca za ubistvo Nusreta Suljkića upravo na osnovu dokaza koji su predočili naši sagovornici-forenzičari. Na odjeći izvršioca, tačnije, na manšeti košulje pronađen je krunski dokaz, mikrotrag krvi ubijenog koji je povezao ubicu i ubijenog.

“Na osnovu tog traga, svi ostali pronađeni tragovi su imali smisla, jer je taj trag bio glavna kockica koja je pomogla u sklapanju mozaika. Za ovakav posao treba upornost i nama su oči stalno crvene od naprezanja uz korištenje forenzičnog svjetla raznih valnih dužina. Prva faza uvijek je provjera vidljivog, a druga potraga za onim što je nevidljivo, kaže Karahasanović, dodajući da je najduži dio rada pregled materijala i pronalaženje tragova.

Uviđaj je najvažniji dio istrage krivičnog djela i ne može se ponoviti. Sve greške koje se tada načine kasnije se ne mogu ispraviti, što utiče na put do istine. Zato forenzičari uveliko zavise od policijskih tehničara koji ga rade i tužioca koji rukovodi poslom.

“Istina je samo jedna, ma kakva ona bila, i naš posao je da do nje dođemo i olakšamo posao sudskom vijeću da donese pravednu presudu. Ako se greške naprave na uviđaju, osakaćena je svaka naredna faza, kako vještačenja, tako i dokazivanja istine i donošenja presude”, zaključuje Karahasanović.

Posao vještaka biološke struke je ukazati na činjenice.

– Jednom kad nagneš na jednu stranu, nema povratka. To ti je kao kad ubiješ jednom, pa drugi put. Znala sam biti u situaciji kada se borim protiv optuženog koji je priznao ubistvo. Tu su u pitanju očevi koji priznaju da su počinili ubistvo kako bi preuzeli krivnju sina. Kad počnemo raditi, vidimo da možemo smjestiti oca na mjesto događaja, ali shvatimo da je tu bio još neko, a taj neko po onom što pronađemo u genetičkim markerima može biti i njegov sin.

Genetički profili

Mene to niko nije pitao, niti tužilaštvo koje i ne zna šta ćemo mi naći ni kakvih genetičkih profila ima na licu mjesta. Taj podatak o sinu, taj genetički profil mogu preskočiti. Ali, svaki put se sugeriše na sudu da se može raditi o biološkom srodniku optuženog. Ne mogu tvrditi da je taj srodnik počinio krivično djelo, ali moram kazati da je taj genetički profil nađen, a sud je dužan dalje da usmjerava i dodatno traži još neke elemente kako bi raščistio da li je moguće da je krivično djelo počinio i neko drugi, i da li optuženi preuzima teret na sebe da bi zaštitio dijete. Znam svijetle primjere sudija koje presude onako kako treba. Naše je da sve što nađemo, na to ukažemo. Da li će to neko iskoristiti na pravilan način ili ostati neiskorišteno, to je do nekog iznad nas.

oslobodjenje/doznajemo.com