I u BiH se igra svjetski tenis

Možda ni Damir ni Mirza nikad neće biti teniski broj jedan, mada bi svi u njihovoj zemlji istinski željeli da se to dogodi, međutim, njih dvojica uvijek će imati niz posebnih zasluga koje se ne mogu pripisati nikome drugom.

Istinski ljubitelji sporta u Bosni i Hercegovini nikad nisu bili cjepidlake i itekako su znali cijeniti i radovati se uspjesima, ako ne svojih, a ono barem regionalnih pojedinaca i kolektiva. Najsvježiji je primjer, možda, selekcija Slovenije i njen briljantni put ka košarkaškom krovu Evrope.

No, kako god su nas oduševljavali Dončić, Dragić i ostali, jednako je i sa svakom novom pobjedom, recimo, Petra Prevca. Užitak je bio gledati Balića i Džombu, a s radošću je primana i svaka nova pobjeda i trofej Noleta Đokovića.

Bilo je tu i domaćih uspjeha i nezaboravnih momenata. Mirzine trice “s parkinga”, Tukine pobjede i uspjesi, lude i čarobne partije Nene Markovića, evropska kruna naših juniora u košarci, vanserijski zanimljivi košarkaški dueli Bosne i Širokog, plasman u Brazil naše najbolje nogometne reprezentacije…

Neponovljiva Goranova bajka
Svemu smo se tome radovali i sve to proživljavali i doživljavali s posebnom emocijom. Ipak, ima nešto što se uklesalo u pamćenje ljubitelja sporta kao nešto sasvim drugačije, posebno i nezaboravno. Riječ je o Wimbledonu i čudesnom Goranu Ivaniševiću, koji je na turnir došao kao totalni autsajder (125. na ATP-listi), potom pomeo sve favorite, tri dana, zbog česte kiše, lomio Henmana i na kraju dobio Raftera za konačnu ludnicu u rodnom Splitu, ali i cijeloj regiji. Itekako se slavilo i u Bosni i Hercegovini, u kojoj je Goran i danas rado viđen i drag gost.

Istina, osvajao je poslije Đoković sve što se moglo osvojiti i žario i palio širom svijeta. Usput, nebrojeno mnogo puta pokazao je da je ne samo vrhunski sportista nego i čovjek humanog srca. Ipak, čarolija iz 2001. nije se ni izbliza ponovila. Ovdašnja javnost, po tradiciji, okrenula se nogometu, prateći krajičkom oka i ostale sportove.

A onda su se pojavili neki novi klinci koji se nisu mirili s takvim stavom. Igrali su tenis i, korak po korak, probijali se među najbolje. Konkretno, Damir Džumhur ustalasao je ustajalu nogometnu svakodnevnicu i svojim rezultatima skrenuo pažnju na sebe. Svima je poznato kako je počeo i kako je, kao dodavač lopti nogometašima, iz prikrajka sanjao svoje snove o igranju na najprestižnijim teniskim turnirima Evrope i svijeta. Vjerovatno ni njegovi najbliži nisu vjerovali da Damir može postati ono što je danas. Ipak, vjerovao je on, a uglavnom je to, uz rad i odricanje, dovoljno.

Damir je prestao dodavati lopte i počeo sve zapaženije servirati loptice, a u teniskom svijetu sve se češće pričalo kako ima tamo neki Džumhur iz Bosne i Hercegovine koji obećava i na koga treba obratiti pažnju. Uskoro je Damir počeo pobjeđivati sve renomiranije tenisere, osvajati ATP-turnire i u konačnici se ugnijezdio među top 30, s dobrim šansama da i dalje napreduje.

Paralelno s Damirom, ali ipak prilično u njegovoj sjeni, tenis igra i Mirza Bašić. Sva pažnja javnosti redovno je na Džumhuru, što može biti otežavajuća okolnost, ali i neka vrsta prednosti za samog Bašića. Prvom ATP-titulom u Sofiji i plasmanom u top 100 Bašić je pokazao da se i na njega itekako treba računati.

Rad, rad i samo rad
Damir i Mirza gotovo su vršnjaci, relativno mladi teniseri, koji itekako imaju vremena i prostora pokazati još mnogo toga. Temperamentom ne nalikuju jedan na drugoga. Dok je Mirza dosta tih, samozatajan i vrijedan, Damir je eksplozivan, drčan i, na momente, sportski bezobrazan. Ne libi se protestovati, ući u okršaj sa sudijama, pa i s publikom i jasno staviti do znanja da se ne slaže s određenim odukama, pa ponekad podsjeti na Beckera, koji je znao vječito diskutovati sa sudijama ili drugim velikanima tenisa koji su se ljutili, kinjili, lomili rekete, pa i gađali publiku onim što im se nađe pri ruci.

Možda ni Damir ni Mirza nikad neće biti teniski broj jedan, mada bi svi u njihovoj zemlji istinski željeli da se to dogodi. Međutim, njih dvojica uvijek će imati niz posebnih zasluga koje se ne mogu pripisati nikome drugom. Zbog njih dvojice u Bosni i Hercegovini itekako se prati tenis. Njih dvojica itekako su zaslužni ambasadori svoje zemlje, koju s ponosom predstavljaju i o njoj govore. I, naravno, njih dvojica svojim primjerom svjedoče mladima da se uz mnogo rada, truda i treniranja može postići ono o čemu mnogi sanjaju.

A biti među prvih 30 ili 100 mnogima je samo san.

Još da su Damir i Mirza na početku svojih karijera imali uvjete rada kakve ima njihova konkurencija širom svijeta, ko zna gdje bi im bio kraj?

Al Jazeera