Almir Čehajić Batko: Ima li išta ljepše nego vratiti djetetu oca

Subota, 17. februar

Najbolja pobjeda na svijetu

Grenobl, Francuska. Magla, kiša, hotelčić u centru za dobrodošlicu… Spucao glavom o gredu iznad, jer je postavljena na 180 centimetara. Tražim sobu 215 u koju je tek ušao moj kolega i prijatelj Mimo Šahinpašić. Hoću da ga iznenadim. Nisam mu rekao da dolazim.

Kucam i kažem: „Peškiri“. Držim šteku od vrata. Mimo s druge strane pokušava da otvori, ali ne ide mu. Pita ko je? Ja opet: „Peškiri“. Na kraju, kad se ugledamo, zagrljaj i ne mogu da vjerujem. Lagana šetnja u centru Grenobla, našli neki pehar koji je dobio neki konj za pobjedu na trkama. Slikamo se uz taj pehar.

Najbolja pobjeda na svijetu. Vidim ga živog i zdravog. U glavi samo jedna misao „Hej, obećao sam mu život“. Obećano je izvršeno. Mimo je ponovo u hotelu, a ja s Irmom, koordinatorom, idem na hamburger. Nekakav bljutav…

Poslije vidim da piše theval, ono ševal, e baš mi nije trebalo da pojedem ždrijebe. Eto, to mi je valjda za onaj pehar. Partija remija s Irmom i Svendijem i lagani san. Na glavi i dalje mokar peškir od šljive zarađene od grede.

Nedjelja, 18. februar

Šljiva na glavi, bubreg viška

Buđenje s velikom šljivom na glavi. Kakva dobrodošlica. Tunel ispod ratne piste u Sarajevu je mala maca spram hodnika u francuskim hotelima. I onda razmišljam o francuskim sobaricama. Nigdje nijedne… Samo sam sreo jednu vremešnu koja me ljubazno pozdravila. Mislim da je bila na udaranju kamena temeljca za Ajfelov toranj.

Čitav dan dogovori pred sastanak s čitavim timom i konzilijem ljekara. Sastanak s konzilijem – u nedjelju. Ovi stvarno nisu normalni. Četiri-pet najuglednijih ljekara dolazi na konzilijarni sastanak u nedjelju kao da je radni dan. Otvaraju novootvorene prostorije nefrološkog centra. Naravno, uz prevodice govorim tečni francuski. Izvještaji, medicinski parametri, uglavnom svi transplantirani, pet u ovom mjesecu u izvrsnom stanju.

Odlazim kod pacijentkinje Milijane iz Višegrada. Ni njoj se nisam najavio. Kad me ugledala u sobi za intenzivno liječenje, rekla je: „Bože, je li ja ovo sanjam“. Ja sam joj ‘nako rekao: „Milijana, dlaka s glave ti ne smije faliti, imaš čak i bubreg viška”. U onako teškom stanju pita možemo li se fotografirati i odmah šalje fotografije Viberom da se pojavio Batko. E, ko ne bi zaspao s merakom.

Ponedjeljak, 19. februar

Gušim se, panika, do života mi nije

Budim s sa konjskim galopom od onog ždrebeta koje sam pojeo od prije dva dana. Muka mi je i tačno bih povratio, ali je osam eura. Razmišljam koji smo sretnici s hranom koju jedemo.

Povratak kući. Valja proći kroz tunel Frejus. Panika ispod Monblana, 13 kilometara. Tačno mi dođe nasred tunela sam sebi presudim. Gušim se, panika, do života mi nije i samo gledam da još naredni metri prođu.

I sjetim se tunela prije Zenice kao poduhvata stoljeća. Kako stvari stoje, i ostat će i biti poduhvat stoljeća. Pri odlasku isto kao da ostavljam djecu. Povratak autoputem Torino – Milano – Venecija. Tri trake, nigdje nijedne rupe. Grah u Maršeu, na pumpama lanac restorana. Prepoznala me Slovenka, zaposlenica, i kaže dat ću vam grah s drugom kobasicom, ona je od piletine. Dolazak u ranim jutarnji satima u Olimpijski grad. Želja mi je samo da snimim kako izgleda putovanje od Bosanskog Broda do Sarajeva.

Ko nađe jednu sijalicu da gori do Doboja, taj je sretnik…

Utorak, 20. februar

Samo što se ne poubijaju

Dolazak u moju veselu družinu, a 90 posto njih kaže: „Šefe, može li poslije samo pet minuta s vama”. Isto kao da me nije bilo godinama i njihovi životi su se srušili. Normalan dan na radiju, a to znači gomile sudbonosnih odluka, rješavanje mnogih zdravstvenih ludila… I ono čuveno – nemamo kome da se obratimo.

Nažalost, navečer na TV nikakav humoristički program, nego gledam ljude koji se zamalo ne poubijaju… Vijest kako ćemo u Evropu 2025., a ja jučer došao iz Evrope…

Srijeda, 21. februar

Sretan jer sam se probudio

Budim se kao najsretniji čovjek na svijetu. Nekad davno prije skoro 30 godina, ležeći na intenzivnom odjelu u bolnici, rekli su mi da imam srčani blok, da mogu samo da zaspim i da se ne probudim. Zato, svaki put kad se probudim, skontam da sam dobro prošao. Od tada se svako jutro budim sretan.

Mačak Simba me vodi u polumraku da mu dam da jede. Dobiva svoju klopu, a ja na posao. Opet susreti, emisija i raport slušaocima i gledaocima.

Gledam ponekad mlade ljude koji Boga mole da nađu posao, a onda kad ga dobiju, Boga mole da ne rade. Kao da fali energije, snage, želje… Ja im čvrsto obećavam – do sljedećeg ponedjeljka će nastupiti pravna država.

Komemoracija u 11 prijatelju koji je iznenada otišao. Mog Jasmina Jaganjca. Tužno. Pozdrav jednom divnom čovjeku.

A onda najbrže na Sarajevski aerodrom. Dolazi Mimo Šahinpašić. Najmanje je vijest da on dolazi izliječen (citiram Rubinu Čengić: „Najmanje je vijest da se on sada vraća s izlječenja, vijest je da u ovoj zemlji nije bilo rješenja za njega). Prvi koga zatječem je Mimin donor Nećko Nedžad Omerspahić, veliki heroj. Pitam ga kada ti slijeće bubreg. Novinari, porodica, svi čekaju…

Onda zagrlim Miminu suprugu i kćerku. Ima li išta ljepše na ovoj planeti nego vratiti djetetu oca. To je bogatstvo. Mimo izlazi, škljocaju aparati. E, to ja zovem dobrim danom.

U popodnevnim satima kafa s kćerkom koja mi javlja da je položila ispit. Ne znam šta bih rekao. Najviše bih volio da bude uz mene i da studira 20 godina, a s druge strane bi volio da što prije završi školu.

Četvrtak, 22. februar

S upaljenim mobitelom nisi svoj

Nakon emisije najmanje 20 ljudi s hitnim zdravstvenim problemima. Prosto ne mogu da vjerujem, u glavi mi priča da je ovo sve gore i gore. Govorim o problemima koji se ne mogu riješiti u BiH. Irma odlazi u Istanbul na kontrolu operiranog malog Srebreničanina.

Nekad davno, kad sam dobio prvi mobilni telefon, pomislio sam: „Ljudi moji, kakva sloboda!” Ne moraš biti u kući, nego možeš šetati, voziti se i uvijek telefonirati. A sad slobodu doživim kad ugasim mobitel. Kakav merak, pola sata – pola sata. S upaljenim mobitelom nikad nisi svoj.

Petak, 23. februar

Jedini problem je što džemper s medom nisam mogao pomilovati

Opet buđenje s mrakom. Emisija. Razgovor s zaposlenicima. A onda velika radionica koja podstiče nezavisno novinarstvo…

Onda poziv iz „Avaza” i dolazak u najvišu zgradu u našem regionu. Ono što me na ulazu oduševilo je – džemper s medom. Jedini problem je što medu nisam mogao pomilovati.

Susret s nekim dragim ljudima i već sutra pripreme za odlazak u Bijeljinu…

Avaz.ba