Otkriveno šta su Izetbegović i Krajišnik planirali uraditi BiH

Šta se desilo za ovom Deklaracijom i zašto nije realizirana njena osnovna ideja “razgraničenja tri Republike” i izlazak bilo koje od njih na referendum. Nakraće rečeno, desio se Bošnjački Sabor, koji je održan deset dana. 26-27. septembra, nakon potpisivanja Deklaracije Izetbegović-Krajišnik.

Iako je održavanje Bošnjačkog Sabora bilo sporno sa stajališta njegovog legaliteta i legitimiteta, selekcije učesnika i govornika, ipak je njegova uloga, gledana iz aktuelne perspektive po mnogo čemu bila povijesna.Britanski list “The Guardian” objavio je ovog vikenda članak u kojem su analiziran izvjestan broj deklasificiranih dokumenata vezanih za rat u Bosni i Hercegovini i odnos administracije Sjedinjenih Američkih Država prema njemu. Autor teksta Julian Borger, vrstan poznatelj prilika u Bosni i Hercegovini i međunarodnim odnosima, imao je uvid, pored ostalog i u telefonske razgovore koje je tadašnji predsjednik SAD Bill Clinton vodio sa svjetskim državnicima tokom ljeta 1995. godine u nastojanju da pronađu zajedničko rješenje za okončanje rata u BiH. Također se navodi da unutar same američke administracije nije postojalo jedinstveno stajalište o odnosu prema budućnosti BiH, te da su ideje i planovi u vezi s ratom u BiH predsjednika Clintona imale protivnike kakva je bila Madeleine Albright, državna sekretarka, koja je smatrala da je strategija koja je nazvana “Plan igre za demokratski proboj u 1995.” pogrešna i nepravedna.
“Srbi su već uzeli veliki dio teritorije kroz etničko čiščenje, a mi bismo održali demokratski referendum kako bi to potvrdili”, reagirala je Albright na prijedlog iz Strategije da se “prisile probosanske snage na pristanak da Srbi nakon 2-3 godine održe referendum o otcjepljenju od Bosne i Hercegovine”.

Šta smo novo saznali iz teksta u “Guardianu” i povjerljivih dokumeneta na koje se on poziva? Ne previše, što nikako ne znači da ovaj novinski članak nije dobrodošao kako bi se razbristrile neke ovdašnje, stare i nove neodumice, stereotipi, politizirane i ideologizirane “svoje istine” o tom dramatičnom periodu povijesti ovih prostora.

Tvrdnje iznesene u članku u “Guardianu” prema kojima je američka administracija namjeravala uvjeriti “probosanske snage” da pristanu i da omoguće Srbima da nakon 2-3 godine na referendumu odluče žele li i dalje živjeti u Bosni i Hercegovini komentirao je za Televiziju N1 Mirza Hajrić, ambasador BiH u Australiji i nekadašnji savjetnik predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića.

“Od 1992.godine kada su počeli pregovori o BiH, delegacija Republike Srpske uvijek je zastupala kategorički zahtjev o referendumu za odcjepljenje. Jedostavno, na te pritiske predsjednik Alija Izetbegović je odgovarao odlučnim-ne”, kazao je Hajrić.

On je kazao i kako “o tome nije bilo ozbiljnih pregovora, to je stav delegacije Republike Srpske za kojeg je Bh. Vlada imalo odlučno “Ne”. Stranci su izvagali, i onda kad je bila mogućnost nekog dogovora vidjelo se da bi svako insistiranje na referendumu bilo potpuni čorsokak…pa su jednostavno vidjeli tu realnost i odustali od tog zahtjeva”.

Pa, hajde da pogledamo koliko je zaista bilo snažno i glasno Izebegovićevo “odlučno Ne”, i koliko je nesalomljiv bio “kategorički stav koji se nikada nije mijenjao” čime je iz međunarodnog pregovaračkog “opticaja” izbačen referendum na kojem bi se građani Republike Srpske izdvojili iz mrske im Bosne i Hercegovine.

Hajrićeve tvrdnje “kategorički”, odnosno u cjelosti, demantira jedan dokument nastao u septembru 1993. godine u Ženevi (kada on, istina, nije bio Izetbegovićev savjetnik, nego novinarski freelancer u Londonu) i objavljen u knjizi “Preživljena zemlja”, bivšeg člana Predsjedništva BiH dr. Ive Komšića. Taj dokument, nazvan “Zajednička deklaracija” baca nešto drugačije, ozbiljnije svjetlo na Izetbegovićevo “Ne” od deklarativnih lauda njegovog savjetnika Hajrića.

Nastavak OVDJE

(Slobodna Bosna)