Evo šta će se dogoditi ukoliko SRPSKA ODLUČI DA ODE

U posljednje vrijeme svjedoci smo sve češćih zahtjeva iz Republike Srpske o provođenju referenduma na kojem bi se trebalo odlučivati o budućem statusu manjeg bh. entiteta, odnosno njegovom izdvajanju iz Bosne i Hercegovine.

Zagovornici referenduma njegovo održavanje opravdavaju i tumače pravom naroda na samoopredjeljenje i kao odgovor na zahtjeve za ukidanje entiteta u BiH. Ovo pitanje je aktuelizirano i nakon općih izbora održanih 2018., jer još nije imenovan predsjedavajući i ministri u Vijeće ministara BiH, odnosno vlada BiH.

Posebno je važno istaći da je Vijeće ministara, ustvari, samo naziv za vladu BiH, a da je to tako potvrđuje i Ustav BiH u kojem je propisano: “Svaki entitet će pružiti svu potrebnu pomoć vladi Bosne i Hercegovine kako bi joj se omogućilo da ispoštuje međunarodne obaveze Bosne i Hercegovine” i “Sve vladine funkcije i ovlaštenja koja nisu ovim Ustavom izričito povjerena institucijama Bosne i Hercegovine pripadaju entitetima”. Dakle, nije to nikakav pomoćni organ Predsjedništva BiH, kako to tvrdi i često ponavlja Milorad Dodik, član Predsjedništva BiH, nego je to vlada BiH.

Kada smo već kod naziva institucija Bosne i Hercegovine, potrebno je također istaći da institucije BiH izabrani i imenovani nosioci vlasti iz RS-a nazivaju “zajedničkim institucijama”. Nisu to nikakve zajedničke institucije u smislu u kojem se koristi taj naziv, nego su to jednostavno i samo “institucije BiH”. Koliko je značajno pitanje samoga naziva, odnosno termina koji se koristi, govori i činjenica da mu je posvećena posebna pažnja i u Memorandumu II SANU-a u kojem je rečeno: “Rukovodstvu Republike Srpske se sugerira da u svakodnevnoj komunikaciji izbjegavaju termin državne institucije BiH i zamijene ga terminom zajedničke institucije.” Toliko se taj termin udomaćio upornim i svakodnevnim ponavljanjem da su ga počeli koristiti i predstavnici drugih naroda koji obavljaju značajne državne funkcije, što je jako opasno po državu BiH i tu praksu treba hitno napustiti.

Opasnija od svega navedenog je najnovija podvala o nekakvim bošnjačkim, srpskim i hrvatskim političkim reprezentacijama u institucijama Bosne i Hercegovine. U institucijama BiH ne postoje nikakve političke reprezentacije konstitutivnih naroda. Ako ćemo govoriti o bilo kakvim reprezentacijama, onda postoji reprezentacija građana u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH i to sa prvim timom (parlamentarna većina ili pozicija) i rezervnim igračima (opozicija), te bošnjački, hrvatski i srpski delegati u Domu naroda, koji se biraju na način propisan Ustavom BiH i Izbornim zakonom BiH.

Najnoviji stavovi prof. Pravnog fakulteta u Istočnom Sarajevu Radomira Lukića, izneseni na nezavisnom informativnom portalu Bosna 28. avgusta 2019., pod naslovom “Radomir Lukić Karadžićev saradnik nagovara Dodika na najgori scenarij” zahtijevaju da treba podsjetiti profesora na nekoliko važnih pitanja.

Složit ćemo se sa Vama, profesore, da BiH ne zavisi od članstva u NATO-u, već od toga da li će imati svoje demokratske izabrane organe, jer je Bosna i Hercegovina postojala mnogo prije NATO-a, ali ne mogu u demokratski izabrane organe ući osobe koje unaprijed obećavaju da neće provoditi Ustav i zakone BiH. Nažalost i to je moguće kada se njihov izbor vrši neposredno od strane građana. Ali se može spriječiti izbor takvih lica koja se posredno biraju u organe vlasti BiH. Mislim da bi, čak i za lica koja se izaberu u organe vlasti (npr. Predsjedništvo BiH) direktno od strane građana, a koja riječju i djelima rade protiv interesa Bosne i Hercegovine, Ustavni sud BiH trebao i morao naći način da se takva lica odstrane sa pozicija i da im se zabrani političko djelovanje.

Isto uporište, profesore, nalazim u Vašem stavu iznesenom u pomenutom članku da “Ustav nema propisane recepte za svaku pojedinačnu situaciju, ali da se tada rješenja izvlače iz opštih stavova i ustavnih načela”. A opšte ustavno načelo je da su izabrani zvaničnici dužni poštovati suverenitet, teritorijalni integritet i nezavisnost Bosne i Hercegovine i štititi ljudska prava svih građana u našoj državi BiH.

Profesor Lukić također tvrdi da ”RS ima pravo da preduzme određene mjere, jer su joj svojevremeno, pod pritiskom visokog predstavnika i međunarodne zajednice i prijetnjama da će svakome ko ne postupi kako oni budu željeli biti oduzeta najznačajnija građanska, politička i ekonomska prava, oduzete određene nadležnosti”.

Iznesena tvrdnja nije ničim argumentirana, što bi se od profesora trebalo očekivati, i nije tačna, zbog toga što je Ustavom BiH propisano “Bosna i Hercegovina će preuzeti nadležnosti u onim stvarima u kojima se o tome postigne saglasnost entiteta; stvarima koje su predviđene u Aneksima 5-8 Opšteg okvirnog sporazuma; ili koje su potrebne za očuvanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta, političke nezavisnosti i međunarodnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine, u skladu sa podjelom nadležnosti među institucijama Bosne i Hercegovine. Dodatne institucije mogu biti uspostavljene prema potrebi za vršenje ovih nadležnosti”. I sve nadležnosti koje su preuzete u skladu su sa Ustavom BiH, jer bez tih nadležnosti ne bi se mogao očuvati suverenitet, teritorijalni integritet, politička nezavisnost i međunarodnopravni subjektivitet BiH.

A ako već govorite, profesore, o pritisku i prijetnji prilikom donošenja odluka o prenosu nadležnosti sa entiteta na institucije BiH, a što koristite kao argument za djelovanje RS-a, odnosno donošenje odluke o povlačenju tih nadležnosti, želim da Vam ukažem na činjenicu da je i sam Dejtonski sporazum, na osnovu kojeg je RS postala ustavnopravni subjekt kao niža teritorijalna jedinica u okviru BiH, rezultat prijetnje i ucjene bosanskohercegovačke delegacije. Jer da nije bilo prijetnje, nikada se ne bi desilo da dvije susjedne države, koje su izvršile agresiju na BiH, učestvuju u donošenju Ustava BiH kao suverene i međunarodno priznate države.

Kao predmet reguliranja Dejtonski mirovni sporazum sadrži pitanja koja spadaju u isključivu nadležnost suverenih država (Ustav BiH), što je u suprotnosti sa članom 2. Povelje UN-a kojim je propisano da “Organizacija počiva na načelu suverene jednakosti svih svojih članova”.

Ugovori sklopljeni pod prisilom, kao i oni koji su suprotni imperativnoj normi međunarodnog prava, dovode do apsolutne ništavosti, imperativna norma međunarodnog prava je i norma o zabrani diskriminacije ljudi, a svi znamo da Ustav BiH sadrži diskriminirajuće odredbe koje su suprotne imperativnoj normi općeg međunarodnog prava. Premda apsolutna ništavost nastupa odmah i djeluje ex tunc, dakle, od početka, ona se ipak mora utvrditi u propisanome postupku kako ga određuje članak 65. i 66. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora. Bilo bi suprotno pravnoj sigurnosti kada bi se ugovori jednostrano proglašavali ništavima bez odgovarajućeg postupka, bez obzira na težinu razloga.

Međutim, Dejtonski sporazum je vrlo neobičan dokument i pokretanje postupka utvrđivanja njegove ništavosti zahtijeva notificiranje zahtjeva ostalim strankama, što bi, zbog njegove “neobičnosti”, odnosno posebnosti, bilo vrlo teško ostvarivo, zbog samog načina odlučivanja u institucijama BiH, u kojima, kako nas uči praksa od potpisivanja sporazuma do danas, ne postoji saglasnost o tom pitanju. U prilog navedenom ide činjenica da bi proglašavanje ništavnim Dejtonskog sporazuma, a time i Aneksa 4, značilo vraćanje u stanje djelovanja po Ustavu Republike Bosne i Hercegovine.

Osim postupka utvrđivanja ništavosti Dejtonskog mirovnog sporazuma postoji i drugi način proglašavanja nevažećim Međunarodnog mirovnog sporazuma, odnosno Dejtonskog sporazuma i to u slučaju da se on ne bude provodio.

U periodu između parafiranja, odnosno postizanja saglasnosti o tekstu sporazuma i njegovog zvaničnog potpisivanja održana je sjednica Skupštine RBiH 12. decembra 1995., na kojoj je donesena Odluka o proglašenju Ustavnog zakona o izmjenama i dopunama Ustava Republike Bosne i Hercegovine. Član 1. Ustavnog zakona glasi: “Republika Bosna i Hercegovina ostvarujući svoja suverena prava može svoje unutrašnje uređenje preoblikovati u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine u okviru Međunarodnog mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu.

Ako se Međunarodni mirovni sporazum za Bosnu i Hercegovinu i Ustav Bosne i Hercegovine ne budu provodili, Republika Bosna i Hercegovina može proglasiti nevažećim Međunarodni mirovni sporazum za Bosnu i Hercegovinu i nastaviti da djeluje kao međunarodno priznata, suverena i nezavisna država, u skladu sa Ustavom Republike Bosne i Hercegovine.”

One koji zagovaraju otcjepljenje RS-a pozivajući se na pravo naroda na samoopredjeljenje želim podsjetiti na činjenicu da je Republika Srbija, u procesu nezaustavljivog raspada Jugoslavije, pokušavala na različite načine uticati na taj proces. Tako je Arbitražnoj komisiji postavila i pitanje da li srpski narod u BiH i Hrvatskoj ima pravo na samoopredjeljenje i da li se unutrašnje linije razgraničenja između republika mogu smatrati državnim granicama.

Komisija je, u svom mišljenju broj 2 od 11. januara 1992., zauzela stav da pravo na samoopredjeljenje ne može dovesti do izmjene granica koje postoje u trenutku nezavisnosti, te da te granice dobivaju karakter granica zaštićenih međunarodnim pravom i one se mogu mijenjati jedino zajedničkim sporazumom. Komisija je također istakla da srpsko stanovništvo iz BiH i Hrvatske treba uživati sva prava koja su prema važećim konvencijama priznata manjinama, kao i nacionalna međunarodna jemstva u skladu sa načelima međunarodnog prava.

Iz odgovora Arbitražne komisije jasno se vidi da pravo na samoopredjeljenje ne podrazumijeva i pravo na otcjepljenje, jer je teorija o narodnoj i teorija o nacionalnoj suverenosti izgubila svoja posebna obilježja uvođenjem opšteg prava glasa. Ustvari, kako kaže prof. Ratko Marković, uvođenjem opšteg prava glasa gubi se i teorijska razlika između pojmova nacija i narod, jer građani koji su nosioci biračkog prava postaju nosioci suverenosti. Tako i Arbitražna komisija konstatuje da je pravo na samoopredjeljenje načelo kojim se štite prava čovjeka, na osnovu kojeg svako ljudsko biće može zahtijevati slobodu izražavanja svoje pripadnosti etničkoj, vjerskoj ili jezičkoj zajednici.

Prema tome, profesore Lukiću, nema nikakvog vraćanja nadležnosti entitetima, nema otcjepljenja bilo kojeg dijela Bosne i Hercegovine, nema daljnjih podjela. Umjesto toga, kao profesor pravnog fakulteta, trebali biste se zalagati za poštovanje Ustava BiH i njegovu izmjenu u cilju izgradnje moderne demokratske države Bosne i Hercegovine i njenih institucija u skladu sa pravnim standardima koje primjenjuju sve demokratske i moderne države, a demokratija označava oblik vlasti u kojem sve odluke neke države donosi direktno ili indirektno većina njenih građana, te poštovanje i primjenu međunarodnog prava i zaštitu ljudskih prava svih građana na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine.