“Dok su Srbi jurišali na Goražde, Rasim Delić je spavao, ali to nije najgore”

Hamdija Hadžihasanović u svojoj knjizi “Dobrovoljac i prevare” (Izdavač “Kult 3”, Sarajevo) piše i o dramatičnim danima iz proljeća 1994. godine, kada su agresorske srpske snage izvodile žesoku ofanzivu na Goražde sa ciljem da napokon zauzmu ovaj grad i, vjerovatno, počine pokolj nad njegovim stanovnicima. Tadašnji ministar odbrane otkriva kakva je neobjašnjiva ravnodušnost i zapanjujuća neakivnost vladala tih kritičnih dana unutar vojnog i civilnog rukovodstva u Sarajevu.

“Vijesti iz Goražda bile su uznemiravajuće. Nisu nam dolazile službene informacije. Tamo nije bilo CNN-a, SKY Newsa, napravljen je zloslutan medijski mrak. Mi u Ministarstvu dobijali smo oskudne informacije uz pomoć naše radiostanice i radioamatera. Popustio sam pritisku novinara i pustio ih u prostoriju gdje je bila smještena naša radiostanica. Putem sekretara Vlade upućen mi je prigovor što sam odobrio okupljanje novinara!? Nisam se obazirao.Na redovnoj sjednici Vlade na dnevnom redu imali smo više od dvadeset tačaka. Materijali su bili teški nekoliko kilograma. Predložio sam da hitno održimo vanrednu sjednicu posvećenu Goraždu. Jedino što smo mogli da učinimo jeste da animiramo domaće i strane medije i da tražimo da Savjet bezbjednosti zaustavi napad na Goražde. Predsjednik Vlade Haris Silajdžić nije bio na sjednici. Ministri su podržali prijedlog. Poslije sjednice pozvao sam na hitan sastanak generale Arifa Pašalića, Muniba Bisića, Jusufa Jašarevića, Rašida Zorlaka i sekretara Minstarstva Esu Suljića. Pozvao sam i telefonom armijskog generala Rasima Delića u 14.30 sati. Njegova sekretarica me obavijestila da spava!? Napisao sam poruku predsjedniku Vlade.
Poštovani gospodine Predsjedniče,

ne znam šta će se dešavati narednih sati i dana, ali to što se dešava danas vidim i razumijem. Nikome neće pomoći ako to prešutim. Možda neće i ako kažem, ali savjest mi nalaže da to, za sada, podijelim samo sa Vama.

Danas, 16. 04. 1994. u 14.30 sati telefonom sam da ostvarim vezu s armijskim generalom Rasimom Delićem. Htio sam da zatražim njegovu pomoć u izradi informacije za Vladu o stanju u Goraždu. Sekretarica me obavještava: “Gospodin će narednih dva sata odmarati i niko ga ne smije uznemiravati.”

To je, priznajem, bilo šokantno za mene. Asociralo me na Firera koji je u toku savezničkog iskrcavanja na Normandiju – spavao. Šta će biti s nama?

S poštovanjem,

Hamdija.”

Vanredna sjednica Vlade je otvorena za medije. Otvorio ju je predsjednik Vlade Haris Silajdžić. A nakon svog izlaganja, zamolio je novinare da napuste salu. Zatim je meni dao riječ!? Goražde nije palo! Da je zavisilo od nas u Sarajevu, palo bi. Taj grad odbranili su hrabri branioci, mnog pali i preživjeli heroji, predvođeni komandantima: Feridom Buljubašićem, Zaimom Imamovićem, Ahmetom Sejdićem, Abduselamom Sijerčićem Pelamom, Nedimom Alagićem Pedom, Amirom Rekom, Zakirom Jamakom, Nihadom Klicom, Hamidom Bahtom. Veliki doprinos odbrani dali su i Emir Avdić Ministar i Hasan Turčalo Brzi te ljekari Goran Akšamija, Srećko Đikić, Safet Ćibo, Benjamin Dizdarević, Kemal Korjenić.
Pozvan sam u centralu Stranke demokratske akcije – stranci su htjeli da me vide. Čekali su me general Fikret Muslimović, Osman Brka, Ahmed Halilović i dvojica bradonja. Saudijaca! Stranci su dugo govorili, a kako Ahmed Halilović nije prevodio, pretpostavio sam da je riječ o kur*anskim ajetima . U razgovoru nakon toga saznao sam da su donijeli novac, da žele da upoznaju ministra odbrane, ali i potvrdu od gospodina Alije Izetbegovića “da nam pomažu”. Dugo sam ih ubjeđivao da ne treba da se izlažu opasnosti prenoseći novac kroz ratne zone, a i nama to kvari odnose, usporava izgradnju sistema. Uputio sam ih da novac polože na devizne račune Vlade u stranim bankama. Naročito sam im dao upute za ulaganje novca u naše fabrike oružja koje rade naglasivši da to možemo tretirati kao zajednička ulaganja (joint venture).

Predali su dvije velike vreće, a onda tražili da se sastanu nasamo sa mnom. Prihvatio sam, zamolivši ostale prisutne da pričekaju pred vratima. Saudijci su mi dali malu vreću kao dar za mene. Bez provjere sadržaja, iznio sam je i predao onim koji su čekali pred vratima. Novac iz te male vreće predali su u specijalnu blagajnu Ministarstva odbrane, koju je kontrolisala Uprava bezbjednosti. Kasnije su mi rekli da je u njoj bilo stotinu hiljada njemačkih maraka. Htjeli su da znam da je novac utrošen za Ministarstvo i zamolili me da pomognem da kupe dva džipa. Firma Fadila Jahića je uvezla dva džipa za Ministarstvo odbrane i jedan za Fabriku duhana. Dovezli smo ih Beha (Behudin Omerbegović), Salih (Vrabac) i ja. Isporučilac je bio TAM Maribor. Moji prijatelji iz Tvornice obavijestili su me da je taj posao provjeravao Interpol.

Ahmed Halilović me je 22. aprila 1994. godine obavijestio da je Abdulah (jedan od dvojice Saudijaca) ponovo dolazio. Donio je dva miliona njemačkih maraka. O tome sam pismom obavijestio predsjednika Vlade Harisa Silajdžića.

Nastavak na Slobodna Bosna