HRVATSKI BLOGER NAKON POSJETE IZRAELU PISAO ŠTA JE VIDIO I JASNO PORUČIO: “svjestan sam da više nikada neću ući u tu državu”

Hrvatski pustolov Kristijan Iličić nedavno je posjetio Izrael. Nakon toga je na svom Instagram profilu, između ostalog, naveo kako je svjestan da više nikada neće ući u spomenutu državu.

Svoje viđenje tamošnje političke situacije detaljno je opisao te ga prenosimo u cijelosti:

Posjetiti Jeruzalem kao putnik i travel blogger s toliko velikim brojem pratitelja na društvenim mrežama i otvoreno, iskreno pisati o tamošnjoj situaciji, iznijeti sve onako kako sam to lično doživio – za sve to je potrebna velika hrabrost, prvenstveno zato što se radi o najkompliciranijem sukobu koji postoji na planeti Zemlji.

Šta god da napišem za jednu ili drugu stranu, nikad ne može biti dobro i trpjet ću nenormalne uvrede i napade, što sam uostalom i vidio po svom jučerašnjem postu.

Međutim, to je sve okej, jer sam uvijek nastojao biti objektivan, iskren i stvari sam prikazivao onako kako sam ih lično doživio. Nikada neće biti drugačije.

S obzirom na sve što ću dalje o Izraelu napisati i objaviti na društvenim mrežama, svjestan sam da više nikada neću ući u tu državu.

Zapadni dio Jeruzalema je moderan, sa zgradama, tramvajima i ulicama na kakve možete naići bilo gdje na Zapadu. Hrana je užasno skupa. Taj dio grada mi nije bio toliko zanimljiv, no kad sam zašao unutar starih zidina Jeruzalema, u istočni dio, gdje su Palestinci, nekako kao da sam opet bio svoj na svome. Uronio sam u karakteristični bliskoistočni grad prepun šarenih tržnica, trgovaca i puno ljudi u uskim uličicama. Sve odiše palestinskom kulturom i ne mogu uopće zamisliti da ovo pripada Izraelu.

Kada su Izraelci 1948. osnovali svoju državu, Zapadni Jeruzalem je bio središte njihove vlasti dok je Istočni Jeruzalem (a tu je i Stari grad u kojem se nalaze sve svetinje svih triju velikih religija) bio je pod kontrolom Jordana. Šta se tu zapravo događalo?

Već sam pisao da su Židovi svoju državu izgubili prije više od dva milenija kad su ih pohodili Rimljani i raselili po svijetu. Nigdje nisu pronašli novu domovinu, a tokom 19. stoljeća je počeo jačati cionistički pokret za stvaranje vlastite države i nacije. Jedino mjesto gdje su smatrali da to treba biti bilo je upravo tamo odakle su bili prognani. Na tom su području tokom minulih stoljeća živjeli uglavnom Arapi, a tada, u 19. stoljeću uglavnom Palestinci, dok su Židovi bili u manjini.

Kad je Osmansko carstvo poraženo u Prvom svjetskom ratu, to područje je potpalo pod Britanski protektorat, a oni su pak dopustili pojačano useljavanje Židova na taj teritorij. Nakon Drugog svjetskog rata i svega što se u njemu dogodilo, UN je 1947. donio rezoluciju o podjeli Palestine na židovsku i arapsku državu. Podržala ju je većina zapadnih država, no arapske su je odbile. Ta rezolucija nije bila obavezujuća, naravno, to je samo rezolucija, no Židovi su svejedno, odmah godinu potom, proglasili državu Izrael. Arapske zemlje su ih odmah napale, a izraelske snage, koje su bile jače, to su iskoristile da dodatno prošire svoj teritorij, suprotno rezoluciji UN-a, tako da su praktički od početka bili okupatori u arapskom dijelu Palestine.

 

Dosta godina kasnije, u Šestodnevnom ratu protiv Jordana, 1967. zauzeli su i Istočni Jeruzalem, preuzeli su kontrolu nad cijelim gradom, proglasili ga svojim. Otad je Istočni Jeruzalem okupiran. Međunarodna zajednica ne priznaje izraelsku aneksiju Istočnog Jeruzalema, no to Izraelce ne dira puno. Njihova se okupacija vidi na svakom koraku i dan danas čemu sam osobno svjedočio svaki dan dok sam bio ovdje. U Jeruzalem sam stigao za ramazan, kad su Palestinci pojačano pohađali džamiju Al-Aksa.

Te lokalitete sada “čuvaju” Izraelci (a zapravo, mnogi su Etiopljani, jer Izrael plaćenike šalje na okupiran teritorij) koji su naoružani do zuba, s najmodernijom opremom, spremni za rat. Zaustavljaju Palestince, legitimiraju ih, pretresaju, često im ne daju da uđu u džamiju.

Neprekidno ih maltretiraju, žele ih odvratiti da tu žive i prakticiraju svoju vjeru. Svjedočio sam tome posvuda u Starom gradu.

Gledao sam i te vojnike. I žene u vojsci, jednako naoružane do zuba. To su vrlo lijepi ljudi, žene kao da su sišle s modne piste. Svi oni imaju obavezni vojni rok, muškarci tri godine, žene dvije. Koliko bi bilo bolje da umjesto oružja, u rukama drže knjige…

Izrael jako polaže na svoju sigurnost, a zapravo mi se čini da je dosta militantan i da silom brani zemlju i gradove koje je zapravo okupirao. Zanimljiv je podatak da zemlja koja je poput tempirane bombe, uvijek na rubu sukoba, ima jedan od najsigurnijih aerodroma na svijetu.

No i to je zapravo odraz stava i politike same izraelske države. Oni od 1948. nisu prestali biti u ratu i na oprezu. Aerodrom Ben Gurion ima višestruke slojeve sigurnosti, rigorozne procedure provjere, naprednu tehnologiju, visoko obučeno osoblje koje čim izađete iz aviona promatra vaše ponašanje i procjenjuje koga će izdvojiti na tzv. “duboko ispitivanje” (u prošlom sam postu i storijima opisao kako je to izgledalo), pretresaju vam temeljito sve stvari… Ti ljudi stalno žive u stanju “ništa nas ne smije iznenaditi”.

Stalno. Sukoba je bilo i početkom aprila ove godine, u doba židovskog blagdana Pashe i uoči islamskog ramazana.

S obzirom na sva ona maltretiranja Palestinaca kojima sam svjedočio, vijest o tome da su se pokušali zabarikadirati u džamiji Al-Aksa i braniti svime što im je došlo pod ruku nije me iznenadila. Ne odobravam nasilje, između ostalog i zato što ono rađa novo nasilje. Policija je maltretirala, ovo je bio odgovor, onda će uslijediti još jači odgovor i tako ukrug…

Onaj koji je razapet u ovome gradu je rekao da treba “okrenuti i drugi obraz”. Možda je time mislio da treba prekinuti vječni krug mržnje i ratovanja. Šetao sam Starim gradom, onim dijelom koji mi se puno više dopao, među štandovima, trgovcima, hodočasnicima… Osim muslimanima i Židovima, i kršćanima je ovo sveti grad (davno su ga osvajali i križari, još jedna ratna i krvava priča…).

Danas ovdje vjernici hodaju Križnim putem, postajama kojima je i Isus prošao prije raspeća na Golgoti. Najvažnija je Bazilika Svetog groba u kojem se nalazi Kamen pomazanja. Vjeruju da je upravo to mjesto gdje je Isus pomazan prije ukopa. Ušao sam na to mjesto, gledao ljude kako se tiskaju oko kamena, kako ga polijevaju ružinom vodicom, peru ga, ljube…

Ovi prizori su me na neki način čak i odbijali. Osim što je ovdje sve jako komercijalizirano, ponašanje vjernika graniči s fanatizmom. No, to je samo kao i uvijek moje mišljenje i moj dojam s kojim se mnogi ne moraju složiti. Vjerujem da mnogima to puno znači, no ja se, eto, u tome nisam našao. Jeruzalem sam napustio s izmiješanim osjećajima. Situacija je vrlo složena, teško je strancu znati sve slojeve sukoba.

Ovdje sam bio poput kamere, promatrao i upijao i izvijestio o onome što sam vidio i kako sam lično to doživio. Mnoge dojmove koje sam ovdje stekao, potvrdio sam na svojem daljnjem putovanju kroz Palestinu, o čemu ću pisati u sljedećim postovima.


Add a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.