A KAKO SADA PROTUMAČITI ova pisanja iz Evrope na godišnjicu Genocida u Srebrenici?

By | July 10, 2021

Povodom 26. godišnjice genocida u Srebrenici prenosimo tekst novinarke Une Hajdari, napisan za magazin Politico, u kojem analizira europski odnos prema zločinu u Srebrenici, odnosno Bošnjacima u kontekstu njihovog nasljeđa islamske kulture.

Za mnoge Bošnjake veći dio Europe nije prepoznao masovna ubojstva više od 8000 pripadnika svoje etničke zajednice od strane srpskih snaga kao istinsku europsku tragediju. Antimuslimanskom retorikom i porastom predrasuda u Europi, oni također osjećaju da se drugi Europljani sve više udaljavaju od svoje zajednice i zemlje.

“Srebrenica i ono što se dogodilo Bošnjacima ne smatra se dijelom europskog kolektivnog nasljeđa, za razliku od možda Holokausta. Doživljava se kao nešto što se događa na periferiji Europe, daleko od Bruxellesa i europske kulture”, rekao je Hikmet Karčić, istraživač kriminala genocid.

U srpnju 1995. godine, Bosna i Hercegovina je bila u ratu više od tri godine koji se sukobio s njezinim etničkim zajednicama, koje su govorile istim jezikom, ali su podijeljene prema svojoj vjerskoj pripadnosti na pravoslavne Srbe, Hrvate katolike i Bošnjake Muslimane. Rat je bio dio niza sukoba koji su podijelili Jugoslaviju, usmrtivši više od 100 000 ljudi i prisiljavajući milijune ljudi iz svojih domova.

Područje oko Srebrenice kontrolirale su srpske snage, a oko 25 000 bošnjačkih izbjeglica iščupano je iz svojih domova.

Tijekom trodnevnog razdoblja, srpske snage odvele su više od 8000 muškaraca i dječaka, kao i neke žene i djevojke, iz ove skupine izbjeglica. Pucali su na njih iz neposredne blizine i brzo zakopali njihova tijela na raznim mjestima u srebreničkoj regiji. Haaški sud za ratne zločine presudio je da je masakr bio genocid.

“Nestala je cijela generacija, cijela generacija je ubijena i od tada je odrasla cijela generacija. Srebrenica je mjerna jedinica kojom Bosanci mjere svoj život”, rekao je Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra Srebrenica.

Svakog 11. jula, na godišnjicu masakra, mještani, političari i aktivisti za ljudska prava dolaze na brda oko sela Potočari, sada posuta tisućama i tisućama vitkih mramornih nadgrobnih spomenika koji označavaju posljednje počivalište mnogih Srebreničana.

Ipak, daleko od ovog komemorativnog skupa, Bošnjaci, bilo pobožni ili svjetovni ili čak ateisti, svoju etničku ili vjersku pripadnost drugi samovoljno povezuju samo s pripadnicima svojih predaka, vjerujući da njihova patnja do danas nije prepoznata.

“Većina europskog identiteta temelji se na protivljenju islamu i kulturama i idejama koje su potekle s Istoka. U Europi još uvijek postoje mainstream konzervativni krugovi koji Bosance smatraju nepoželjnim ostatkom okupacijske moći”, rekao je Suljagić.

Osmansko nasljeđe

Na Balkanu se nalazi najveća koncentracija europskih muslimana u nekoliko zemalja, što je rezultat 500 godina osmanske vladavine koja je započela oko 15. stoljeća.

Iako se općenito priznaje da je većina muslimanskih zajednica na Balkanu prije osmanlijskih osvajanja bila kršćanske vjere ili politeista, stoljećima osmanska prisutnost dovela je do umjerenog oblika islama isprepletenog s već postojećim kulturama.

Padom komunizma, multietničke federacije poput Sovjetskog Saveza i Jugoslavije raspale su se u etnički i vjerski homogene nacionalne države – neke su relativno mirne, poput Sovjetskog Saveza, dok su druge, poput Jugoslavije, ratovale.

Zapadnoeuropske zemlje prihvatile su stotine tisuća bosanskih izbjeglica devedesetih godina. Međutim, Suljagić vjeruje da muslimanske zajednice često nisu istinski integrirane u takve zemlje.

“Integracija muslimanskih zajednica često je ograničena na situacije u kojima potrebe tržišta rada nadmašuju postojeće kulturne predrasude. Međutim, smatram da nekima mogućnost da Bosna kao država s muslimanskom većinom postane dijelom EU počinje stvarati nelagodu,” On je rekao.

Bosanski muslimani bili su prisiljeni iskusiti traumu kada je austrijski književnik Peter Handke izabran za dobitnika Nobelove nagrade za književnost.

Handke tvrdi da su zapadni mediji pretjerali s razmjerima srpskih zločina nad Bošnjacima. Također je široko viđen kao pristaša Slobodana Miloševića, bivšeg srbijanskog predsjednika koji je umro dok mu se sudilo u Haaškom sudu za ratne zločine. Handke je prisustvovao njegovom sprovodu.

Također, francuski predsjednik Emmanuel Macron opisao je Bosnu i Hercegovinu kao “vremensku bombu koja otkucava” suočeno s pitanjem povratka džihadista – izjava koja je izazvala bijes u zemlji, ali na međunarodnoj razini nije naišla na veliku osudu.

Tijekom jeka sirijskog rata, Bosna i Hercegovina vidjela je stotine muškaraca i žena koji su se pridružili redovima Islamske države. Ali u tom pogledu jedva da je bila sama. Isto se dogodilo u zemljama diljem Europe, uključujući Francusku. Bosanski dužnosnici također primjećuju da je njihova zemlja prva u Europi koja je spremno primila natrag i procesuirala svoje strane borce.

Karčić je rekao da je bilo terorističkih napada u Sjedinjenim Državama i Europi je doveo do povećanja skepticizma u većem dijelu Europe prema činjenici da se muslimanske zajednice, svjetovne ili pobožne, mogu smatrati europskim.

“To dovodi do toga da bosanski muslimani moraju stalno dokazivati ​​da su umjereni. Jer je pretpostavka da niste i da je Bosna na rubu nametanja šerijatskog zakona,” rekao je.

Poricanje bosanskog genocida također je česta tema krajnje desnice u Europi, čija uvjerenja šire neki populistički čelnici. Te skupine stavljaju sve muslimane u Europi, bez obzira na podrijetlo, u isti koš.

Kad je atentator iz Christchurcha puštao antimuslimansku bosansku ratnu pjesmu tijekom svog izravnog prijenosa masakra na Novom Zelandu, mnogi su Bosanci bili šokirani da je njihovo iskustvo izazvalo brutalni napad na drugi kraj svijeta.

“Napad na Christchurch zaista je otvorio oči ljudima kako se određene ideologije mogu pokupiti na međunarodnom nivou”, rekao je Karčić.

Na individualnoj razini, preživjeli Srebrenice također su se morali suočiti s osobnom stigmom i predrasudama.

Emir Sulejmanović rođen je u šumi oko Srebrenice 13. jula 1995. godine, kada su njegovi roditelji izbjegli masakr. Završio je u Finskoj kao izbjeglica.

“Mene su maltretirali u školi, jer su djeca u europskim zemljama koja nikada nisu vidjela rat bila u potpunosti zaštićena, dok sam morao snositi teret onoga što su moji roditelji prošli i činjenice da su me doživljavali drugačijim”, rekao je Sulejmanović.

Sulejmanović je sada profesionalni košarkaš, koji je bio dio nekoliko španjolskih momčadi, a trenutno igra za Athletico Bilbao. Rekao je da njegov sportski uspjeh znači da se kao odrasla osoba ne suočava s diskriminacijom.

“Sanjam o jednom danu igranja za NBA i shvatio sam da su naporan rad i profesionalnost najbolji način za borbu protiv predrasuda”, rekao je.