Oni su dva obična momka iz Srebrenice, sve dok ne čujete kako se zovu

Buka.ba

Muamer se 2008. godine vratio u Srebrenicu. Od 1995. do 1996. godine bio je u Tuzli i onda se preselio u Živinice, gdje je živio 12 godina. Miroslav je rođen u Bajinoj Bašti i onda su mu se roditelji preselili ponovo u Srebrenicu.

Njih dvojicu spojila je ljubav prema rok muzici, ali i ljubav prema Srebrenici. Okupili su se u zajedničkom projektu otvaranja kulturno-zabavno-edukativnog objekta bivše Pivnice u Srebrenici, a pokrenuli su i zajednički Festival „Srebrenica Wave“.

Oni su, kako su ih mediji ranije nazvali, posljednji trzaji Srebrenice…

Muamer i Miroslav su nagovorili opštinu Srebrenica da kupi zgradu, opština je tu zgradu kupila i dala je njima na korištenje. Iz projekta koji su imali sa opštinom Tillburg iz Holandije, platili su opštini 10 000 EURU za najam na 20 godina, te su krenuli u renoviranje.

Zahvaljujući podršci njemačke ambasade, uspjeli su u novembru prošle godine obnoviti krov, tako da je spriječeno daljnje propadanje zgrade. Sve ostalo je u lošem stanju.

„Nije u pitanju nova zgrada, da možemo odmah krenuti sa aktivnostima. Moramo da se borimo za rekonstrukciju zgrade“ kaže nam Muamer Čivić.

Miroslav i Muamer na prezentaciji svog projekta u Mostaru u organizaciji Norveške ambasade u BiH

Njih dvojicu smo zatekli u Mostaru u tamošnjoj „Školi roka”, jedistvenom projektu zajedništva i aktivizma kroz muziku, koji je pokrenuo Orhan Maslo Oha. Sa Ohom su se upoznali još ranije, a njihova namjera je da još više ojačaju svoju organizaciju, te uspostave novi vid saradnje.

Sve ove ljude veže motivacija da u svojoj sredini učine nešto što će odjeknuti i što će nadjačati sve negativnosti. Ovi ljudi pokazuju neku drugu stvarnost.

Nema vremena

Miroslav Andrić govori kako se u Srebrenici nema baš mnogo vremena za dugogodišnje projekte.

„Nemamo vremena da sve to gradimo 20-30 godina, jer bi to bilo normalno vrijeme da se ovaj naš san izgradi. Mi smo u Srebrenici stjerani u ćošak i prinuđeni smo da brže radimo, jer je svaki izgubljeni dan katastrofa. Svakim danom je sve manje ljudi i mi skrećemo pažnju na to u Srebrenici, iako većina političara to percipira drugačije. Ljudi su u zabludi. Mi iznosimo priču koja je totalno realna, nismo srećni što napominjemo neke stvari, ali jedino mi smijemo da kažemo kakava je situacija. Ona je alarmantna i treba svi da je znaju i da se uključe da napravimo nešto sad, jer za pet godina tamo neće biti nikoga sa kim se može raditi, niti će biti bilo kakve energije za posao“, kaže nam Miroslav Andrić.

Ostatak teksta možete pročitati ovdje.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*