“Ovo je velika istina o tome šta Hrvatska radi u Bosni, samo pogledajte MOSTAR”

Screenshot Dragan Markovina N1

Mi smo živjeli jednu vrstu avangarde u socijalističkom razdoblju, a onda su devedesetih na brutalan način pobijedile politike koje danas sve više pobjeđuju i u Europi. Jedini interes svjetske diplomatije u regionu je da se ne puca i da nema radikalno otvorenih pitanja

Kad je nedavno objavio knjigu “Jugoslavija u Hrvatskoj”, povjesničar Dragan Markovina najavio je da je htio napraviti polemičnu knjigu, makar ga izvrijeđali. Tako je priznao da polemika a priori postaje poligon za vrijeđanje, da je rizično, pa i opasno imati mišljenje, naročito drugačije, da se riječ Jugoslavija u hrvatskom javnom prostoru i danas izgovara šapatom.

– Jugoslavija je kao riječ u hrvatskom javnom prostoru proskribirana već od 1991. godine. Bilo kakvo spominjanje te riječi, u bilo kojem kontekstu, a da nema prefiks „bivša“, kod sugovornika i onog ko govori, utječe da snizi glas. Pa čak se i to meni događa podsvjesno. Cijela paradigma današnje Hrvatske koju je Tuđman zamislio napravljena je na apsolutnoj negaciji ili falsifikatu svega što je prethodilo. I antifašizma i socijalne države, bratstva – jedinstva.

To se onda, nakon agresivnih devedesetih, ispoljilo evo danas u 21. stoljeću kao činjenica da se to ne treba problematizirati. Realno, riječ je o tome da, prema mom sudu, uspomene bole. Osim cestogradnje recimo, u svemu drugome vrlo teško se danas kvalitetno može izdržati usporedba života nekada i danas. To je nešto o čemu dominantni nacionalizam naprosto ne želi razgovarati.

Rekli ste da Hrvatska nikada nije bila nacionalno homogenija nego danas, da je to porazno i da se to prešućuje. Čini se da je to usud svake od državice nastale poslije Jugoslavije. U BiH opet imamo te tri homogenizacije.

– To je ono što je davno prepoznato kao fašizam malih razlika ili narcizam malih razlika. Legitimitet posljednjih ratova ogleda se u tome da jedino za šta su se oni zapravo borili pljačka društvene imovine, koja se vodila pod krinkom prava za nacionalnu stvar. Cijelo bogatstvo ovih prostora je prožimanje, miješanje je nestalo.

Koliko god zvuči apsurdno, ali moram pitati, zašto je važno to miješanje i prožimanje danas ?

– Zato što utječe na otvorenost ljudi i sredina i zajednica. Predivno je to, svi ti segmenti, meni je u Hrvatskoj taj talijanski segment Dalmacije, hrvatsko-srpski segment zaleđa Dalmacije, islamsko naslijeđe na Klisum, važno. To je utjecalo i na govor i na mentalitete, na kulturnu baštinu. Sve je to dio našeg naslijeđa. Hrvatsko društvo je postalo demografski nacionalno hemogeno i to se prelilo na nacionalističku paradigmu kao prevladavajući sustav vrijednosti. To je naprosto naopako.

U BiH je to dodatno tragično, koja nominalno i pravno jeste ostala višenacionalna, ali u odvojenim homogenim zajednicama. Pa čak i taj Mostar, u kojem sam se rodio, u koji redovito idem, bez obzira što jeste ostao višenacionalan, bez obzira što je situacija puno bolja nego što se to prikazuje, ipak se radi o odvojenim zajednicama u životu.

Mi smo nekad znali pokazivati kako možemo i treba živjeti, zajedništvo, solidarnost, koncept koji je zagovarala i Europa, a koji polako postaje mrtvo slovo na papiru. Europa se zatvara, postaje sve desnija.

– Mi smo živjeli jednu vrstu avangarde u socijalističkom razdoblju, a onda su devedesetih na vrlo brutalan način pobijedile one politike koje sve više danas pobjeđuju i u Europi. Pobjeđuje ksenofobija, zatvaranje, nekad antisemitizma, danas antiislamizma, do jedne vrste potpune negacije antifašističkih temelja Europe. To je nešto što je problem s kojim će se tek sada suočiti nevladine organizacije jer su nekritički odbacili socijalizam nakon pada Berlinskog zida i nekritički usvojili vrijednosti zapadne liberalne demokracije, pri tom mislim najprije ekonomski.

Očekivalo se da će se sve riješiti ulaskom u EU. Ne da se nije riješilo nego je situacija, bar kad je Hrvatska u pitanju, puno gora. Ne postoji nijedan kontrolni mehanizam kojim su Vas uvjetovali. Meni je tragično da u BiH cijela nevladina scena i lijeve političke grupacije i dalje tako nekritički govore o ulasku u EU, što se i onako neće dogoditi. Rješenje nije u EU. Rješenje za bilo šta dolazi iznutra. Mi smo zapravo relikt bivšeg vremena. Sve što je lijepo, multietničko, multikulturalno je prošlost, nema nove dodane vrijednosti.

Jeste li i Vi jedan od pristalica tog moramo u EU, to je jedini način da BiH postane normalna zemlja, hoće li EU riješiti sve naše probleme?

– Nemam ništa protiv ulaska u EU. Borba za bilo kakvo društvo, bolji svijet je puno jednostavniji u internacionalnoj zajednici nego unutar vlastitih granica. Nisam antieuropski raspoložen, samo govorim o realnosti. Neće bh. društvo biti ništa bolje samom činjenicom da je ušlo u EU, nego će to ovisiti o tom društvu iznutra. No, mislim da se treba kaniti tih iluzija. Ja mislim inače da je EU pred raspadom, čak i ako ostane živjeti, realno govoreći, u neko skorije vrijeme, možda i dvadesetak godina, nema nikakve teorije da iko novi uđe, a posebno ne BiH, Srbija, Makedonija… Naprosto, raspoloženje unutar Europe nije tako, čak i kada bi ovo okruženje bilo idealno. Oko tih iluzija se treba okaniti. To je bolno za čuti, ali je istinito.

No, s druge strane od najviših evropskih zvaničnika čujemo da je ulazak ovih preostalih zemalja regiona, maltene, pitanje dana…

– Ne postoji jedinstvena europska politika. Različiti su interesi svih zemalja, sad su zabavljeni izlaskom Britanije, nema politike prema Balkanu. Drže se floskula jer pretpostavljaju da će to možda biti ljekovito za politike na ovim prostorima.

Šta je usud ovih zemalja koje su ostale?

– Moj je dojam jedan status quo, koji može komotno trajati kao u Izraelu i Palestini. Naprosto nisam katastrofičar, ne vidim ništa bolje. Jedini interes svjetske diplomacije je da se ne puca i da nema radikalno otvorenih pitanja. A to što neka zemlja, poput BiH, živi u ustavnom limbu ili ima problem kao što je Sejdić – Finci, ma šta to njih briga?! A vrlo vjerojatno se više neće pucati.

S druge strane, aktualizirano je i pitanje mogućeg mijenjanja granica sukladno odluci s rješenjem Kosova?

– Mijenjanje granica bilo bi opasan presedan koji bi se, logično, najprije odrazio na BiH, ali onda i na Kataloniju, odnose u okolici Rusiji. Do toga, mislim, neće doći. Čak i kad bi kosovske vlasti i Srbija to htjele potpisati, Srbiji je očito bitno da simbolički ima dio Kosova. Kad je riječ o tzv. velikoalbanskom nacionalizmu, tu se treba zapitati, a to vrijedi i za strašenje bh. javnosti secesionizmom RS, odnosno trećim entitetom. Dakle, zašto bi itko na Kosovu, u Banjoj Luci ili Hercegovini želio dokinuti vlastitu svemoć na određenom teritoriju da bi postao nebitan u većoj zajednici? Bio tamo drugi? Ovdje su apsolutni gospodari! Ali, nesumnjivo je da će Albanija i Kosovo imati dobre, jako dobre odnose.

Onakve kakve ima Dodik s Beogradom ili Čović sa Zagrebom? Nema Čovića u Zagrebu toliko?

– Nakon okončanja rata, Hrvatska nema vanjsku politiku prema BiH. Svi su, pa čak i Sanaderova vlast, zazirali od bitnijeg angažmana u BiH zbog naslijeđa HDZ-ovog, zločinačkog iz devedesetih. Onda je ova zadnja vlast, Orešković, Karamarko, Plenković manifestaciono više prisutna. U suštini je politika ista, ideološki još na devedesetima, a konkretno iznos novca koji ide za tzv. pomoć Hrvatima u BiH je isti, uvijek za Sveučilište u Mostaru, neku folklornu manifestaciju po provinciji i bolnici na Bijelom Brijegu, u Mostaru… Ništa se ne mijenja.

Uvjereni ste, za razliku od mnogih, da ovdje više neće biti rata. Na čemu zasnivate to uvjerenje?

– Prvo, više niko nema platiti taj rat niti ima šta opljačkati. Sve je manji broj ljudi spreman da živi u BiH, a kamoli da bi želio ratovati. Zatim, oko čega će se više ratovati? Teritoriji su, manje-više, već skoro etnički očišćeni. I na kraju, BiH je kolonija, u rukama stranog kapitala. Zašto bi to oni dopustili?

Jesu li ova obećanja EU da će nas, čim još ispunimo ovaj pa naredni i tako dalje uvjet, primiti u članstvo. Je li to mamac, da nas drže na tihom režimu, poruka Rusiji da EU ozbiljno računa na ove prostore?

– Jači angažman Rusije nije samo u Srbiji, prisutan je i u Hrvatskoj. Rusija se bori kao i svaka velika sila. Ovdje se, mislim, ne radi ni o kakvom planu, plana više nema, bar kada je u pitanju EU. Najveći problem je što sve postjugoslavenske zemlje nisu odmah primljene u EU po okončanju rata. To je bilo mnogo bolje rješenje.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*