Priča o sarajevskim evanđelistima i njihovoj crkvi koja to više nije: Nacionalizovana bogomolja

Evangelistička crkva u Sarajevu, u kojoj je danas smještena Akademija likovnih umjetnosti, jedno je od najupečatljivijih arhitektonskih zdanja ovog grada. U bizantijsko-romaničkom stilu, s bijelom fasadom i izrazito zelenim kupolama, nekadašnja crkva već više od jednog stoljeća krasi Obalu Maka Dizdara. Sarajevski arhitekt Mufid Garibija ispričao nam je ponešto o historiji Crkve, sarajevskim evanđelistima, ali i nametnuo pitanje o primjerenosti korištenja sakralnih objekata u svjetovne svrhe.
Zadnjeg dana oktobra ove godine navršilo se 500 godina kako je Martin Luther na vrata crkve u njemačkom gradu Wittenberg pribio svojih 95 teza i objavio rat nekim dogmama tadašnje Crkve. Iako danas u BiH živi svega 500 protestanata i imaju nekoliko svojih crkvi, svakako mogu biti ponosni na Evangelističku crkvu u Sarajevu koja svjedoči o njihovom nekadašnjem brojnijem prisustvu.

Crkvu je projektirao češki arhitekt Karlo Paržik, umjetnik koji je mnogo doprinio izgledu glavnog grada BiH. On je, osim ovog sakralnog objekta projektovao i još neke od najznačajnijih arhitektonskih djela u Sarajevu, kao što su zgrada Zemaljskog muzeja, Aškenaska sinagoga, Narodno pozorište, Pravni fakultet i Crkva Sv. Josipa na Marijin Dvoru.

Evangelistička crkva je prva i jedina evangelistička bogomolja u BiH za vrijeme austrougarske uprave. Izgrađena kao centralna podkupolna građevina, proglašena je kulturno-historijskim spomenikom i nalazi se na listi zaštićenih objekata Zavoda za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa.

Porastom broja evanđelista javlja se potreba za bogomoljom

Kako nam priča poznati sarajevski arhitekt Mufid Garibija, u BiH su tokom osmanskog perioda živjeli protestanti koji su se okupljali u njemačkom konzulatu. Kako je njihov broj u Sarajevu dolaskom Austro-Ugarske porastao, javila se potreba za izgradnjom evangelističke bogomolje.

“Evangelističkoj crkvi tadašnjeg Sarajeva pripadali su ljudi najvišeg ranga, to su bili ljudi iz više, poslovne klase koji su imali utjecaj. Glavna ličnost zadužena za okupljanje evanđelista, a kasnije i za pokretanje ideje o izgradnji Crkve bio je građevinski poduzetnik i inžinjer Filip Balif koji je bio i začetnik meteorologije u BiH”, priča nam Garibija.

Evanđelisti su prvobitno napravili svoju opštinu, a kasnije su odlučili da grade Crkvu, a kako su htjeli da bude dominantna, izabrali su atraktivno mjesto, današnju Obalu Maka Dizdara.

“Crkva je otvorena 19. novembra 1899. godine i korištena je za svete obrede sarajevskih evanđelista. Prvi župnik bio je Balif, a kasnije su doveli Šefera koji nije obnašao samo funkciju župnika, već je postao i poznati sarajevski vjeroučitelj evanđelizma. Sarajevo mu se toliko dopalo da je do kraja svog života ostao u ovom gradu, gdje je i ukopan”, rekao je ovaj poznavalac historije grada Sarajeva.

Crkva je tokom stoljetnog postojanja doživjela i neke promjene. Paržik je objekt napravio potpuno simetričnim, s centralnom kupolom i s krilima na lijevoj i desnoj strani. Prva zamisao je uključivala lukove, a kasnije se pojavila potreba za proširenjem i s desne i s lijeve strane, čime je dobila današnji izgled.

Objekt je trebalo vratiti katolicima, a ne dodijeliti Univerzitetu

Slabljenjem austrougarske vlasti, slabio je i utjecaj evanđelista i njihov broj se poslije Prvog svjetskog rata drastično smanjio, a još više tokom Jugoslavije. Zbog toga je Crkva vremenom izgubila svoju funkciju.

“Za vrijeme Jugoslavije, u Sarajevu je živjelo oko 1.000 evanđelista. Njihovim nestankom nestala je potreba i za Crkvom i dugo je bila napušten objekt o kojem niko nije brinuo. Jugoslovenske vlasti su je preuzeli sebi, a između 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća dodijeljena je Likovnoj akademiji za čije potrebe je i rekonstruisana”, objašnjava Garibija kako je Crkva nacionalizirana i data na upotrebu Univerzitetu u Sarajevu.

Svjestan činjenice da bi mnogi akademski radnici negodovali, Garibija ističe da nije u redu da zgrada Crkve danas ima funkciju koja ne odgovara njenoj suštini i originalnoj namjeni, te da je Univerzitet trebao naći neki drugi prostor, jer je ovaj previše značajan za Sarajevo čiji najveći čar su upravo sakralna zdanja različitih religija.

“Nečasno je da se u objektima vjerske kulture obavlja bilo šta drugo osim vjerskog. Objekt je trebalo vratiti katolicima, ako već nije bilo evanđelista. To je bio nečastan potez tadašnje vlasti. Posebno je neprimjereno da se takvo nešto uradi u Sarajevu”, rekao je Garibija i dodao da tadašnje Sarajlije nisu bili blagonakloni prema ideji da se u ovu crkvu useli bilo kakva obrazovna ustanova.

“Sarajevo ima status multinacionalnog grada u kojem se vjerske kulture ne smiju dirati, a svaki religijski prostor se treba sačuvati. Ako već uživaju taj prostor, moraju biti svjesni da se nalaze u vjerskom prostoru, gdje su neprimjerene stvari koje su primjerene za ostale objekte. Ne mogu svakakvi tu ući. Nadam se da će Univerzitet jednog dana naći prostor kako bi se Crkva oslobodila. Ko god prođe Obalom, zna da se radi o crkvi, a ona nije crkva”, rekao je Mufid Garibija.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*